Sudnji dan
Polovinom prošlog vijeka američki socijalni psiholog Leon Festinger za naučne potrebe je izveo eksperiment u čijem središtu su bili članovi sekte poznate kao Kult sudnjeg dana. Članovi sekte vjerovali su da će svijet tačno određenog datuma pogoditi kataklizmični biblijski potop koji će označiti nadolazeći kraj svijeta. Slijepo vjerujući vođama, rasprodali su svu imovinu i posvetili se životu u komunama sa drugim članovima sekte, očekujući potop i najavljenu kataklizmu.
Za potrebe naučnog razvoja onoga što će se kasnije nazvati Festingerova teorija kognitivne disonance, američki naučnik je, zajedno sa nekoliko prijatelja i kolega sa Univerziteta Stanford, uspio da pristupi Kultu sudnjeg dana. Osnovni cilj im je bio da prate ponašanje „pravih članova sekte“ i dopru do toga kako će se ponašati i šta će misliti nakon što zadatog datuma svijet ne pogodi biblijski potop.
Ono što su Festinger i njegove kolege vidjele i utvrdile poslužilo im je za dalji naučni razvoj pomenute psihološke teorije i bilo je, kako su naveli, psihološki prelomno. Naime, nakon što zakazanog datuma nije bilo ni kapi kiše, a kamoli biblijskog potopa, u prvi mah su bile zbunjene i neke od vođa sekte. Međutim, oni su u strahu od raspada sekte i gubljenja uticaja nad lakovjernim članovima vrlo brzo pronašli izgovor, objasnili su da se radi o grešci u računanju vremena usljed čega je pogrešno određen datum i jednostavno odredili novi datum sudnjeg dana.
Šta je bilo sa običnim članovima sekte? Neki su jednostavno prihvatili da su bili u pogrešnom uvjerenju, prihvatili da su platili lekciju svojoj lakovjernosti, okrenuli leđa sekti i vratili se prethodnom životu. Međutim, najveći broj vjernika nije prihvatao da su njihova uvjerenja bila pogrešna i netačna. Sa još tvrđim uvjerenjem, radošću i olakšanjem prihvatili su novi datum koji su odredile vođe i počeli još više da rade na tome da sekta stekne nove članove. Bilo im je teško da se pomire s tim da su prevareni, zato što bi to značilo priznanje da su ispali, grubo rečeno, magarci, jer su rasprodali svu imovinu i život posvetili lažnom uvjerenju, a svoju sudbinu povjerili slatkorječivim prevarantima i lažnim prorocima.
Festinger je poslije ovoga sproveo još jedan eksperiment u iste svrhe. Bankarske službenice, činovnike i ljude sličnih zanimanja zamolio je da lažu i govore drugima da je njihov dosadni posao u stvari zanimljiv. Oni kojima je za ovu laž plaćeno 20 dolara (što je pedesetih godina prošlog vijeka bila pristojna suma), nastavili su da lažu i nisu zbog toga osjećali nikakvu mentalnu nelagodu. Nisu promijenili svoje razmišljanje, jer su bili pristojno plaćeni i vjerovali su i dalje da je njihov posao dosadan. Poput, recimo, visoko pozicioniranih i dobro plaćenih stranačkih funkcionera koji su svjesni da politika koju vode nije uvijek ispravna, ali zbog benefita i sinekura nemaju grižu savjesti da tu politiku javno brane.
Za razliku od njih, ljudi koji su za laž dobili samo jedan dolar, promijenili su razmišljanje i počeli da vjeruju da je njihov posao zanimljiv. Ne samo da su lagali, već su počeli da vjeruju u tu laž zato što su osjećali mentalnu nelagodu, jer im je bilo teško da prihvate da su postali lažovi za samo jedan dolar. Poput, recimo, običnih stranačkih aktivista koji vremenom počinju slijepo da vjeruju u ono što im govore partijske vođe zato što bi se osjećali bezvrijedno ako bi sebi priznali da bez valjane koristi vjeruju u nešto što im propagiraju masno plaćeni i bogato situirani lideri.
Ako sve ovo nekome djeluje poznato i ako mu na um pada poređenje sa nekim ovdašnjim „sektama“ ili krupnim i jeftinim lažovima, sigurno nije jedini. Teško je napustiti sektu, priznati da si bio u zabludi i krenuti svojim putem. Hm!
P.S. Bobi ne osjeća nikakvu mentalnu nelagodu.
Nezavisne
