Poruka sa ručka
Živimo u društvu u kojem niko ne odgovara ni za ono što kaže, ni za ono što napiše, ni za ono što uradi, ni za ono što ukrade, ni za šta…
Kada su u Italiji sedamdesetih godina prošlog vijeka usvajani zakon o porijeklu imovine i drugi akti s ciljem beskompromisnog obračuna s mafijom, na njihovom udaru nisu se prvo našla lica s one strane zakona, već obrnuto. Prvo su pohapšeni i procesuirani policijski funkcioneri, sudije i tužioci, a tek na kraju pripadnici mafije.
Zašto? Zato što se ništa ne bi postiglo kada bi se pohapsili kriminalci, a na funkcijama ostali oni zbog čijeg nerada su mafijaši nezakonito i nekažnjeno sticali milionsku imovinu. Da su prvo pohapsili mafijaše, umjesto njih bi se preko noći pojavili drugi koji bi nastavili da se nezakonito bogate, a korumpirani policijski inspektori, tužioci i sudije zaduženi za borbu protiv kriminala nastavili bi da okreću glavu i da se ne miješaju u svoj posao.
Bilo bi lijepo kada bi hapšenje predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i bivšeg direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice predstavljalo početak ozbiljne borbe protiv kriminala. Ali za ozbiljnu borbu su potrebne ozbiljne i nezavisne pravosudne institucije, a s obzirom na to da su odmah poslije hapšenja počela da kolaju pitanja zašto je izvedeno baš sada, ko želi da ukloni Debevca sa funkcije, ima li veze se suđenjem Miloradu Dodiku, ko to sve u stvari gura, jesu li stranci umiješali prste i slična, jasno je da su pravosudne institucije u BiH daleko od ozbiljnih i nezavisnih.
Zaista, ko iskreno vjeruje u nezavisnost pravosuđa u BiH? Čime su to tužioci i sudije nametnutih pravosudnih institucija sa sjedištem u sarajevskoj kasarni „Viktor Bubanj“ zaslužili povjerenje i podršku javnosti? Kakav su to krupan kriminal razotkrile i procesuirale njihove kolege u Srpskoj, Federaciji BiH i njenim kantonima? Odgovori na ova i slična pitanja su niko, ničim i nikakav.
Zato niko ne može da zamjeri običnim građanima što najozbiljnije hapšenje u dejtonskoj BiH poslije hapšenja Kemala Čauševića, jer stavljanje lisica na ruke predsjedniku Suda BiH i bivšem šefu tajne policije (doduše, njemu nije prvi put) zaista jeste ozbiljan tužilački potez, dakle običnim građanima niko ne može da zamjeri što ne vjeruju da će se slučaj okončati osuđujućim epilogom, iako bi, naravno, voljeli da se to desi. Samouvjerenost koju je na konferenciji za novinare pokazao glavni tužilac BiH Milanko Kajganić uliva nadu da će se to stvarno desiti, ali s druge strane, tu nadu potire dosadašnja pravosudna praksa i činjenica da živimo u društvu u kojem niko ne odgovara ni za ono što kaže, ni za ono što napiše, ni za ono što uradi, ni za ono što ukrade, ni za šta… Zato je i hapšenje tako krupnih zvjerki i neskrivenih perjanica SDA kao što su Debevec i Osmica dočekano sa skepsom.
Ipak, kada je u pitanju pravosuđe, javnosti promiče izuzetno značajna stvar, a to je da je ovakav pravosudni sistem u BiH direktan proizvod međunarodne zajednice. Sud i Tužilaštvo BiH formirani su dekretima visokih predstavnika, a strane sudije i tužioci godinama su u njima imali glavnu ulogu i preko političkih optužnica „rukovodili“ političkim procesima.
Visoki sudski i tužilački savjet BiH, kao tijelo u kojem je koncentrisana ogromna moć, takođe je proizvod stranaca, a upravo oni ne dozvoljavaju njegovu reformu, iako kritike na račun VSTS-a nisu prestale ni nakon što je od bošnjačke političke vrhuške i pratećih medija proskribovani Milan Tegeltija otišao sa njegovog čela.
Ustavni sud BiH zaslužuje poseban tekst, a za ovu priliku je dovoljno reći da u njemu još uvijek sjede trojica stranih sudija koji su zajedno sa dvojicom bošnjačkih kolega svojim odlukama stvorili neuralgične političke tačke, generisali kompletnu političku krizu i proizveli sve ono oko čega se posljednjih godina lome politička koplja u BiH.
Dodatni paradoks leži u tome da su stranci, ne računajući Ustavni sud, kompletan pravosudni sistem u BiH, odnosno pravosudnog Frankenštajna koga su napravili, prepustili u domaće ruke nakon što je 2011. godine baronesa Ketrin Ešton došla u Banjaluku, a na odlasku kao amanet ostavila strukturalni dijalog. Pih!
Od tada do danas strukturalni dijalog nije dao nikakve rezultate, povjerenje u pravosuđe u cijeloj BiH rapidno je opalo, a hapšenje tako krupnih zvijerki poput Debevca i Osmice nije dovoljno da obični građani povjeruju da su tužioci zaista odlučili da rade svoj posao. Zato su stranci, čitaj Amerikanci, izgleda odlučili da ponovo preuzmu kontrolu i nastave tamo gdje su stali 2011. godine.
U prilog toj tvrdnji ide činjenica da je sa Debevcem na ručku u trenutku kada je uhapšen sjedio Osmicin prethodnik i nasljednik na čelu OBA – Almir Džuvo. Samo naivni mogu da vjeruju da je to slučajnost i tvrditi da prvi čovjek tajne policije ne bi sjedio sa Debevcem da je znao da će biti uhapšen. Prije će biti da je Džuvo vrlo svjesno u tim trenucima sjedio sa Debevcem i da je svojim prisustvom želio da pošalje poruku da sada on kontroliše (i pravosudne) procese u BiH i da je uticaj Osmice, a preko njega i SDA, definitivno okončan. Iako bi u RS voljeli da glavnu riječ u tome imaju Srbi na čelu SIPA i Tužilaštva BiH, sve su prilike da šef tajne policije pokazuje da je služba – služba.
Pri tome konfuziju unosi apsurdna činjenica da je Osmicu, koji je bio isključivi izbor lidera SDA Bakira Izetbegovića, za direktora OBA imenovao Savjet ministara, koji su zajedno sa SDA činili SDS i PDP, dok je Džuvu, koji je isključivi izbor Amerikanaca, imenovao aktuelni Savjet ministara, u kojem nema ni SDS-a, ni PDP-a, ni SDA, ali ima SNSD.
A ako je Džuvo ručkom sa Debevcem u vrijeme hapšenja zaista htio da pošalje poruku da sada on, čitaj Amerikanci, kontroliše (i pravosudne) procese u BiH, onda (nam) se nekim Srbima, i to onima koji su podržali njegov povratak na čelo OBA, crno piše. Paradoksalno, apsurdno, BiH…
P.S. Bobi kaže samo nek’ ide po redu.
P.P.S. Kaže i da se 9. januara neće naplaćivati putarina. Nikome, osim Šmitu.
