Ima mrtvih heroja, čiji su primjeri pomalo zaboravljeni zbog priča o njihovom bogatstvu. Ipak ih ne smijemo zaboraviti…
Kada je Titanik potonuo sa sobom je ponio milionera Džona Džejkoba Astora IV. Novac na njegovom bankovnom računu bio je dovoljan za izgradnju tridesetak brodova poput Titanika. Međutim, suočen sa smrtnom opasnošću, izabrao je ono što je smatrao moralno ispravnim. Odrekao se mjesta u čamcu za spasavanje da bi na njega ušlo dvoje uplašene djece koje nikad ranije nije vidio.
Džon Džejkob Astor IV bio je ne samo najbogatiji putnik na prvoj plovidbi Titanika, već se smatralo i da je najbogatija osoba na svijetu u to vrijeme. Njegovo bogatstvo je procijenjeno na 150 miliona dolara. Danas bi to iznosilo oko 5 milijardi dolara.
Rođen u bogatoj porodici iz Njujorka 1864. godine, kao ozbiljno vaspitan mladić ušao je u porodični biznis nekretninama. Takođe je bio strastveni pisac i pronalazač. Sa 30 godina napisao je naučnofantastični roman smješten u 2000. godinu pod nazivom „Putovanje u druge svjetove“. Bio pravi pronalazač! Dizajnirao kočnicu bicikla i poboljšani turbinski motor. Postao je aktivan u razvoju nekretnina, učestvujući u gradnji hotela Valdorf-Astoria 1897. godine. Takođe je izgradio i druge značajne hotele u Njujorku, uključujući St. Regis, koji se smatra njegovim najvećim dostignućem. Kada je 1898. godine počeo špansko-američki rat Astor je dao svoju jahtu “Nourmahal” američkoj mornarici da pomogne u ratnim naporima. Tokom ovog sukoba služio je u vojsci SAD.
„Ne može svako da bude slavan, ali svako može biti veliki, jer se veličina određuje služenjem i dobrotom… Treba vam samo srce puno milosti i duša stvorena od ljubavi.” (Martin Luter King)
Kada je imao 47 godina, oženio se drugi put sa 18-godišnjom Madlen Talmadž Fors. Zbog 29-godišnje razlike u godinama mladenci su odlučili da krenu na medeni mjesec u Egipat i Evropu kako bi se udaljili od medijskih tračeva. Madlen je bila trudna i željela je da se njena beba rodi u Sjedinjenim Državama. Zbog toga su rezervisali povratak kući na novom luksuznom okeanskom brodu Titanik.
Tokom večeri 14. aprila 1912. Astori su bili u brodskoj teretani kada je brod udario u santu leda. Astor je otišao da provjeri šta se dešava i vratio se nekoliko minuta kasnije rekavši supruzi da šteta po procjeni kapetana i osoblja nije tako ozbiljna. Situacija se ubrzo izmijenila.
Na kraju, par je stigao do palube gdje su u gotovo popunjen čamac za spasavanje br. 4 primljene Madlen, njena sluškinja, medicinska sestra i dvije nepoznate djevojčice. Astor nije htio da uđe dok sve žene i djeca ne budu evakuisani.
Bilo je 1:55 ujutro kada je čamac za spasavanje br. 4 spušten u Atlantski okean. Džon Džejkob Astor IV nikada nije uspio da pobjegne sa broda koji tone. Posljednji put su ga vidjeli njegova žena i prijatelji iz drugih čamaca kako stoji na krilu mosta na desnoj strani, puši cigaretu i gleda u svoj personalizovani džepni sat.
Otprilike 30 minuta kasnije, Titanik je nestao ispod površine okeana.
Madlen, njena sluškinja, njena medicinska sestra i curice su preživjele potonuće.
Od 1.517 putnika koji su poginuli u potonuću, pronađena su samo 333 tijela. Među njima je bilo i tijelo Džona Astora. Otkriveno je 22. aprila i identifikovano zahvaljujući monogramskim inicijalima na njegovoj jakni. Kod njega su nađeni: zlatni sat, dugmad za manžetne, dijamantski prsten sa tri kamena; 225 engleskih funti, 2.440 dolara u čekovima, 5 funti u zlatu, 7 šilinga u srebru i zlatna olovka.
Milioner Isidor Štraus, suvlasnik najvećeg američkog lanca robnih kuća “Macy’s” (osnovanog 1858), takođe putnik prve klase na Titaniku, izjavio je: „Nikada neću ući u čamac za spasavanje prije drugih muškaraca. Njegova supruga, Ida Štraus, takođe je odbila da se ukrca u čamac za spasavanje, dajući svoje mjesto svojoj novoimenovanoj služavki, Elen Bird. Odlučila je da svoje posljednje trenutke života provede sa suprugom.
Ti bogati pojedinci radije su se odvojili od svog bogatstva i života nego da kompromituju svoja lična načela. Njihov izbor u korist moralnih vrijednosti istakao je briljantnost ljudske civilizacije i ljudske prirode.
Ovo se ne smije zaboraviti jer su se u tragediji Titanika neki moćnici držali svojih principa ne pokušavajući da iskoriste neku privilegiju kako bi izbjegli svoju sudbinu. Uprkos tome koliko i šta gube, uprkos opštem vjerovanju da su „bolji“ i vredniji od običnih ljudi, izabrali su čin ljudskosti… Nekad je najsigurniji način da budete srećni u pronalaženju spasa za druge.
Siguran sam da je među 1.517 žrtava bilo još uticajnih, uglednih i važnih pojedinaca koji su bez razmišljanja ustupili svoja mjesta u čamcu za spasavanje.
Postupci tih ljudi zaslužuju da se zapitamo šta se desilo sa našim društvom i svijetom u cjelini. Sve mi se više čini da ima sve manje časnih ljudi. Nadam se da griješim.
Priče sa Titanika o herojstvu i žrtvovanju već 112 godina izazivaju primjerima i porukama.
(Srpskainfo)
