Svaki čovjek, osim poznatih gradskih budala, pazio je kako se ponaša i govori na poslu, na ulici, u trgovini, saobraćaju. Postojao je nekakav „kod“ elementarne pristojnosti kojeg su se svi normalni pokušavali pridržati.
Galamdžija i primitivaca, koji bi čak i na stočnoj pijaci psovali i vrijeđali sagovornike i kupce, pristojan svijet bi se klonio. U vrijeme kada su popularni folk pjevači morali da plaćaju porez na šund i nisu mogli da sanjaju nastup na javnim televizijskim kanalima, političare koji bi za skupštinskom govornicom, na mitinzima, u programu uživo pominjali j..anje, s..anje, političke protivnike i novinare nazivali kretenima, spodobama, lajali na sve i svašta, istog trenutka nadležni bi smjestili u odgovarajuću ustanovu zatvorenog tipa. Danas se takvi ne skidaju s ekrana, obavljaju najviše državničke funkcije, a oduševljena svjetina sa smijehom i gromoglasnim aplauzom pozdravlja svaku njihovu javno izgovorenu gadost, psovku, kletvu, uvredu… Takvi su im sada, kako vele, originalni, neposredni, otvoreni, simpatični…
Kako smo se, kao društvo, za samo nekoliko decenija uspjeli toliko survati, teško objašnjavaju čak i stručnjaci iz oblasti koje se bave raznim devijacijama, psihologijom mase i mračnim tajnama ljudske duše.
Umjesto vrhunskih intelektualaca i ljudi od kojih se nešto pametno može čuti i naučiti, danas su idoli starima i mladima opskurni likovi iz rijalitija, kriminalci i starlete. Kad moraju da biraju između nekog ko govori tiho, pristojno i smisleno, te onog koji galami, psuje i lupeta k’o Maksim po diviziji, po pravilu zaokruže ovog drugog.
Opet, možda smo takvi uvijek bili. Samo smo se ranije vješto prikrivali.
(Srpskainfo)
