Bježeći od onog što ne želimo ni da verbalizujemo do kraja, predrage li sreće da imamo prijatelja kome to naše osjećanje nije strano i koji će rado jedan slobodan dan podijeliti sa nama. Danas imamo mogućnosti da na dan ili dva otputujemo u divne evropske gradove da poslušamo koncert, odemo na izložbu, ili obiđemo biblioteke i trgove koji nas povezuju sa uzorima. Jedan od uzora u mom djetinjstvu bio je Dositej, opčinio me bio, prema pričama našeg nastavnika, njegov trnovit životni put od siročeta do prvog ministra prosvjete.
I tako sam sa tim osjećanjem težine i davne želje osvanula u Trstu. Tergesti, kako nam objašnjava vodič, čije ime dolazi od venecijanske riječi terg (tržnica) koja je u etimološkoj vezi sa staroslovenskom riječju trg, odnosno, pijaca.
Sjedamo da popijemo prvu jutarnju kafu u kafićima koji se razbuđuju duž kanala naspram Crkve Svetog Spiridona, pogledajući na sunčeve zrake koje se prelamaju na njenim klesanim kamenim blokovima dovezenim iz Verone. Misao me vodi u vrijeme kada su imućni srpski trgovci, Tršćani, gradili ovu crkvu i svoje palate. Jedna od najljepših građevina na Trgu Ponte Roso je palata Spiridona Gopčevića koja u svojim nišama ima statue kneza Lazara, carice Milice, Obilića i Kosovke Djevojke. Posmatramo i divimo se toj snažnoj povezanosti naših ljudi sa bićem i bitkom svog naroda i vizionarstvu da to što ostavljaju postaje bezobalno.
Onda idem u mislima na početak tog vijeka i zamišljam Dositeja u njegovim šezdesetim godinama kako ozaren izlazi iz kuće Draga Teodorovića, gledajući kako njegova žena strpljivo i uporno uči svoju djecu i vaspitava. Odlučan je bio da novac koji zarađuje, učeći djecu naših trgovaca, pošalje srpskim ustanicima. U tom lučkom gradu austrijskog carstva Dositej ostaje četiri godine, shvatajući i maštajući da i Srbiji trebaju čitaonice koje su otvorene do ponoći, štamparije u kojima se štampaju knjige na jeziku narodnom (jeziku koji nije tuđ materi mojoj i sestrami) i škole. Dositej je i prije odlaska u Trst svom prijatelju parohu Haralampiju napisao pismo u kojem izlaže ideje svog prosvjetiteljskog rada i moli za pomoć da svijet ugledaju njegove knjige koje bi bile na opštu korist, polzu. Pismo Haralampiju je manifest našeg prosvjetiteljstva.
Dositejeva knjiga Život i priključenija, iz 1783. godine, jedan je literarni svijet kakvog nije bilo do tada u našoj književnosti, koji je u sebe sažeo filozofiju, književnost, religiju. Teška lična životna iskustva Dositej uspijeva da na osnovama ogromne erudicije i dodira svjetskog duha, budući da je boravio i učio u mnogim evropskim gradovima, izrazi u autobiografiji: hrabroj u stavovima, iskrenoj u samovrednovanju i zanosnoj u ideji da najbolje što drugi narodi daju svojoj omladini bude u temeljima naših škola. Dositej govori da je vospitanije mladosti – stvar najnužnija i najpoleznija za človeka na svetu budući da od nje zavisi sva naša dobrota iliti zloća.
U nestalnim vrijednostima, u svjetskim političkim previranjima, Dositej je tražio zakon na čijoj bi se moći premostili vijekovi ropstva i potreba da se ide ponovo ukorak sa drugim evropskim narodima. Rješenje je pronalazio u učenju, stalnom učenju koje poboljšava prirodu čovjekovu, vodeći je najpodobnijem zakonu – moralnom zakonu. U svojoj zemlji morao se suočiti i sa činjenicom da mnogi svoju savremenost ne vide i ne razumiju, ne vide smisao društvenih promjena i duhovne potrebe naroda.
Kada je iz Trsta došao u ustaničku Srbiju, Dositej je spremno i svjesno zavitlao knjigom, naukom i školstvom. Napisavši u Priključeniju: Zato, o slovesni človeče, misli, sudi, rasuždavaj i poznaj… Sav svet da ti rekne da dva i dva ne čini četiri, nemoj mu verovati, to je protiv iskustva. Divna je u jednostavnosti ta njegova dijalektika – svi događaji i pojave mogu biti učitelji, iz događanja da se izrode doživljaji kojima se stiče integritet i sloboda u mišljenju i činjenju, i takav bićeš na polzu drugima. Odnosno, tada naše srce dođe u svoju prirodnu dobrotu da u licu svakog sebi podobnog človeka pozna brata svoga, nit misleći niti pitajući koje je vere i zakona.
Ako se katkad zagledamo dobro u sebe, vidjećemo da je način na koji mislimo, u stvari, način na koji osjećamo, premda misao i osjećanja doživljavamo kao različite, i to je jedna vječna problematika sukoba glave i srca. Tražeći odgovore za neke lične dileme, možemo češće posegnuti za mislima naših umnih prethodnika jer njihova znanja i ideje mogu oblikovati našu misao, njihova logika može učiniti da mi pronađemo vlastitu logiku kojom bismo osmislili i uljepšali svoj život.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Srpskainfo
