Svijet je uvijek u previranju, više procesa teče istovremeno, na različitim prostorima i sa različitim trajanjima, ali su dio ukupnog kretanja svijeta diplomatskim, ekonomskim, političkim pa i ratnim koracima. BiH i Republika Srpska su dio ovih procesa, sa teškim teretom prošlosti i u jednoj autsajderskoj poziciji, što će reći da velike sile i dalje odlučuju kako treba da izgleda ovaj prostor. Nema tu ništa novog ni iznenađujućeg. Koliko god to izgledalo okupatorski i nepravedno, u najdubljoj misli može se sagledati da je sve kako treba da bude.
Ko nije sam sposoban da uredi funkcionisanje društva, dobiće tutora koji će to uraditi umjesto njega. To su prolazni periodi čije trajanje određuje samo jedan činilac, a to je socijalna zrelost i sposobnost prostora da samostalno funkcioniše u datim globalnim okolnostima. Te zrelosti i sposobnosti ovdje nikad nije bilo dovoljno za organizovanje kompleksnog socio-ekonomskog i političkog organizma koji se zove država. Zato smo u cijeloj istoriji uvijek imali vanjskog tutora, a vjerovatno će tako biti i ubuduće.
U ovo me je dodatno ubijedio predsjednik „države“ Republike Srpske Milorad Dodik, na Kočićevom zboru sa borbom bikova, koji ima već opšteprihvaćene nadimke Veliki Baja i Grmalj. Ovo je u srpskoj istoriji prvi politički govor o državi na jednoj koridi, što potvrđuje upravo neophodnost prisustva višeg faktora da razmrsi bikove od države.
Govoreći o Kočiću, kao inspiratoru borbe Srba protiv okupatora, Baja je zaboravio da je od Stričića, rodnog mjesta Petra Kočića napravio divlju deponiju.
Veliki Baja jako dobro zna, nije on naivan, da u ovom momentu može da se prsi bez posledica, jer prostor BiH je za sada riješen kako je riješen. Mali je Veliki Baja da bi baš on mogao tu nešto da mijenja. Njegove egzibicije ne uzbuđuju za sada nikoga, ali može se desiti da se okrene ćurak preko noći kao kad se inatio sa Studentskim domom kojem je dao ime „Dr Radovan Karadžić“, ali kad je gazda dignuo prst, istog časa je odleteo da skine tablu sa takvim imenom i pravio se kao da se ništa nije desilo.
Ovdje je zanimljiv jedan drugi detalj, odstupanje od uobičajenih pravila ophođenja prema drugima, u ovom slučaju prema visokom predstavniku za BiH Kristijanu Šmitu. Baja mu je nedenuo posprdni nadimak Rudonja i pokazao mu srednjim prstom muški polni organ. Ovako se ponašaju jalijaši na fudbalskim utakmicama ili mahalski šerifi, što navodi na pitanje odakle sad dolaze ovakve uličarske karafeke?
Moguće da je u pitanju uticaj savjetnika gospodina Emira Nemanje /Murata/ Kusturice, koji je izgradio potpuno neprirodno prijateljstvo sa Velikim Bajom, jer je nezapamćeno da multitalentovani umjetnik sa sjajnim uspjehom u filmu, arhitekturi, muzici, bezgraničnom zaljubljeniku u Sex pistolse nađe pobru u Baji Miloradu kod kojeg je kulturni plafon muzika Marinka Rokvića. Nesumnjivo da se radi o čudnom prijateljstvu, kojeg može da opravda samo nešto drugo.
Finale sarajevskih međuetničkih tragedija je nedovršena utakmica između sarajevskih muslimana i Nemanje, sina Murata Kusturice. Njegova omiljena pozicija je inače, sam protiv svih sa izgledom na pobjedu. Tako je uleteo i u rat sa Holivudom boreći se za autentičnu filmsku umetnost. Vjerovatno je u pravu, ali više je to egzibicija, nego neka borba koja ima smisla. Kao što su egzibicije i filmovi o Maradoni ili predsjedniku Perua, Muhiki. Uspio je da portretira najskromnijeg predsjednika jedne države, koji vozi bubu staru šezdeset godina, popravlja sam stari traktor, bavi se zemljoradnjom… A prijatelj je sa Miloradom, koji nema nikakve veze sa karakterom predsjednika Muhike, kojem se mladalački divi, ali o kojem nikad neće napraviti film, jer ne bi imao smisla. Znaju ljudi ko je Milorad, a zna i Nemanja. Nije za dokumentarac.
U nadijevanju imena i figurativnom pokazivanju srednjeg prsta Kristijanu Šmitu, prepoznaje se rukopis Bajinog svajetnika, koji je svoj privatni sukob sa srajevskim muslimanima u potpunosti ugradio u Dodikovu politiku i maestralnim amaterskim potezima savjetnika zadovoljava svoju sujetu, a Dodika navlači na tanak led. Sav smisao te politike je inat Sarajevu, koji ne vodi nigdje, kao što se tjeranjem inata nikad nije nešto dobro stvorilo.
Ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, kao zanosni cilj koji Baja podvikne ponekad, daje legitimno pravo Sandžaku i muslimanskoj Bosni ujedinjenje sa Turskom, pa ujedinjenje Hrvata… pa Albanaca … Nije to baš ”Uzmi Šemso koliko ti drago”. Nije baš da je u ovom svijetu samo Baja pametan, a svi ostli budale. Može to da bude i obrnuto. Ako on zaista misli da je Šmit iz dosade došao da zavitlava Milorada Dodika, a ne dio još trajućeg procesa Dejtonska BiH, onda je on očigledno pobrkao lončiće.
Nije tu nevidljiva i ona druga Miletova uloga jezička na vagi između Istoka i Zapada, što je izabrao uz pomoć svojih prijatelja. Još je to uloga hrabrog klovna, proistekla iz njegovog razumijevanja današnjeg svijeta. Kad bi se malo bolje pročačkalo po svijetu u kojem živimo, možda bi se ukazala sva moguća i užasna rješenja, od osvajanja Karlobaga, kako Šešelj trlja ruke, pa neka bez vojničke čizme, ali i preplivavanja Volge. Sve je moguće ako neko rikne ”juriš!”
Ne igrajte se ljudskim životima više, zar nije dosta krvi i suza?! Vidite da ljudi normalno žive u skromnosti koju treba popravaljati, koju treba oplemenjivati, udahnuti nadu u bolju budućnost, bez pokliča na zlo! Ove opasne mogućnosti su jedini razlog ovom pisanju.
Za Direkt piše: Stevo Inđić
Stavovi autora teksta ne odražavaju nužno uređivačku politiku redakcije Direkta.
