Trosatno sjedenje, možda bi bilo i produktivnije, da ga nije prekinula hladnoća u zgradi Parlamenta BiH. I tako Dodik, Nikšić i Čović, u nemogućnosti da malo bolje zagriju stolicu, završiše sastanak uz dogovor da će se dogovarati. A da li će?
Odgovor na ovo pitanje, trebali bismo dobiti u narednim danima, za kada je najavljen novi sastanak. Da li se voditi optimizmom ili iskustvom?
Hajdemo prvo na optimizam. Svakome od njih je, iz ovih ili iz onih razloga, u interesu da se pomjerimo sa mrtve tačke. Da se razgovara, ispregovara, da padne neki dogovor, a možda, kao garancija, i potpis.
Ali, upravo tu i dolazimo do onoga čemu nas je iskustvo naučilo. Gotovo svi dogovori, koje su do sada postizali, politički su mrtvi. Ko može da garantuje da i ovaj sljedeći, ako do njega dođe, i ako čak bude zvučao obećavajuće, neće doživjeti istu sudbinu?
Ko garantuje da se, nakon toga, neće vratiti na mrtvu tačku, gdje će se i sami umrtviti, oživljavajući tek na trenutke, kako bi iskoristili priliku da jedni druge okrive za kršenje dogovorenog?
Važna pitanja su na čekanju. Pred vladajućom koalicijom je, nimalo jednostavan, zadatak. Na red dolaze pitanja koja bi se, upravo političarima, najviše mogla obiti o glavu. Na putu ka iskorjenjivanju korupcije (ako se tim putem ikad i pođe), mnogi bi morali da sasjeku granu na kojoj sjede. Jesu li spremni na bolan pad?
Odosmo mi predaleko. Za sada trebamo biti zadovoljni i činjenicom da smo Dodika, Nikšića i Čovića ponovo vidjeli za istim stolom. Čini se da oni, zapravo, mudro rade svoj posao. Naučili su nas da ne očekujemo ništa, pa da nam bude dobro i bilo šta.
Napokon su se sastali, hvala im.
