Balada je nastala 80-ih godina 19. vijeka u požarevačkom zatvoru i postala dio srpske popularne mitologije.
Tvorac je samouki violinista, lautar kako se onda zvalo, iz Velikog Izvora kod Zaječara. On je pjesmom opjevao lični događaj – veliku ljubav prema crnookoj ljepotici Bonki i ubistvo voljene.
Šanko je bio siromašni svirač, a Bonka bogataška kći. Ali kako ljubav ne poznaje ni granice ni staleške razlike, dvoje mladih se zavoljelo i krišom sastajalo u sjenci starinskog šam-duda nedaleko od bugarske granice sa Srbijom. Voljeli su se „godina i polovina“. A onda je momku došla „crna knjiga“, da ide u kneževu vojsku, u srpsko-turski rat 1876. godine. Tri godine kneza da služi, s Turcima da vojuje, tri godine da „zlato ne gleda”.
Kad se iz rata vratio zateklo ga je razočaranje. Roditelji su djevojku obećali bogatom trgovcu iz Negotina, a njega zvali da svira na svadbi, da isprati Bonku u „toa pusti Negotin”. I sviraće.
A onda, obnevidjeo od tuge i bola, na djevojačku molbu Šanko će počiniti zločin iz strasti i biti poslat na robiju u Požarevac. Uz apsandžiju kao jedinu publiku, primaš je spjevao baladu “Šanko si Bonka zalibi”, zbog koje je samo nekoliko godina kasnije dobio kraljevo pomilovanje.
