Po jednoj, u pitanju je bilo grupno putovanje sumnjive prirode.
Zadatak biješe da se utvrdi koliko je ta raskrsnica naslonjena na Misisipi, baš kao nekada prva egipatska prestonica na Nil, odakle putevi i mostovi vode ka Nju Orleansu, Sent Luisu, Nešvilu, Čikagu i dolje ka Teksasu, zapravo konspirativno čvoriše bluza, džeza, kantrija, soula, hilbilija, rokabilija i folka, porodilište rokenrola i grobno mjesto Elvisa, namjerno izmješteno iz velikih gradova Amerike sa ciljem da se utvrdi reakcija rasno izmješanog stanovništva na „necivilizovanu muziku“.
Po drugoj priči, riječ je o sentimentalnom razlogu. Kao, zaputio sam se tragom pjesme Čaka Berija „Memphis Tennessee“, iste one koju su proljeća 1967. moji drugovi iz grupe “Vesnici” snimili u Studiju VI Radio Beograda kao matricu za singl Lade Leskovara. Ta ploča nikad nije objavljena, a da jeste, bila bi prva u mom životu čijem sam nastajanju pomalo pomogao.
U trećoj verziji pominjala se nekakva trgovina memorabilijom. Navodno, namjerio sam se na dio balkonske ograde iza koje je 1968. ustrijeljen Martin Luter King. Neki su tvrdili da je moja želja bila mikrofon na kome je Dejvi Filips 7. jula 1954. devet puta uzastopno najavio prvu Elvisovu singlicu „That All Right, Mama“ urličući: Svi smo mi sada Elvis.
Ima i ona priča po kojoj stalno bazam ulicom Beil u potrazi za duhom Klarensa Pop Dejvisa, onog šilje što je do svoje dana smrti zaustavljao turiste riječima: Elvis je moj lični prijatelj, zato daj dolar. Taj se duh, legenda kruži, umije pojaviti tokom ljetne grmljavine u društvu uklete Ciganke Lu, koja u Dilanovoj pjesmi „Memfis u junu“ izbija đavola iz one spodobe sa natapiranom plavom perikom.
Meni lično najviše se dopala peta priča. Po njoj sam tamo krenuo ne bih li klepio dvije niklovane kvake. Prvu sa vrata Sun studija, koju su između 1953. i 1956. sa velikom nadom i još većim strahom stezali Ajk Tarner, Džeri Li Luis, Roj Orbison, Elvis, Džoni Keš, Karl Perkins, Čarli Rič, ili onu drugu sa Stax doma kojom su neku godinu kasnije vrata slave otvarali Vilson Piket, Otis Reding, Sem i Dejv, Ajsak Hejs, Buker Ti…
Bije me i glas da sam išao u potragu za kuravom koju su Stonsi onako dobro opjevali u pjesmi „Honky Tonk Woman“ kroz nevina Džegerova usta: “Sreo sam natopljenu džinom kraljicu bara u Memfisu, pokušala je sve da me odvuče gore“. Bolje upućeni su me palili da ta profuknjača na bulji šeta istetoviranog Kita Ričardsa koji šeretski počne da se smiješi uvijek kad krene uvodni rif. Slavna Tofija, sa kojom smo dijelili prvo pivo i dječačke nježnosti po Topčiderskom brdu, jednom je čuvši sve to samo rekla: Ne serite, nego da vidim šta hoćete i da li umijete to što hoćete.
Još živi mit da me je baš tu, na nagovor svog pajtaša Džona Hajata, kome sam ‘87. u Jugi objavio LP sa udarnom pjesmom „Memphis In The Meantime“, pozvao Džim Džarmuš za četvrti dio priče filma „Mistery Train“. Uz šašave Japance, Italijanku i Džoa Stramera falio mu je krezubi Srbin kao metafora. Poznato je da Ameri bez stranih autsajdera nisu u stanju da sagledaju stvarnost svijeta. Film je, zna se, snimljen sa tri vinjete. Nedostaje ona o pijanom Balkanoidu koji bi da organizuje događanje naroda u Tenesiju a da, pritom, ne zna kako… ni zašto čak tamo. Kritika se i danas slaže da je nedostatak četvrte četvrtine jedina slabost tog ostvarenja.
Postoji i osma, ali ne i posljednja priča da sam se zaputio u Grejslend sa planom da povratim sveti kamenčić iz grozda sa galskog Kildalton krsta iz porte zapuštene crkve sa škotskog ostrva Ajla. Taj obli zelenosivi kamen iz 8. vijeka u obliku anđeoske suze Elvisu je, marta 1960. godine, prilikom njegovog povratka iz Njemačke, gdje je odslužio vojsku, kada je, inače, jedini putu životu, i to na 45 minuta, kročio na britansko tlo, na aerodromu Prestvik blizu Glasgova, poklonila tajanstvena Margo Forsajt.
To što ja nikad nisam uspio da stignem do Memfisa – to, naravno, nikog ne zanima. Stvarnost je, i ovako, stvar mašte.
Srpskainfo
