Promašaji u Izvještaju Vlade Srpske UN-u

Čitam Trideset i drugi izvještaj Republike Srpske Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN), koji je tom organu UN dostavila Vlada Republike Srpske u oktobru ove godine, a čiji tekst je dostupan na internet portalu Vlade Republike Srpske. Dvije stvari u tom izvještaju zaslužuju pažnju i na njih treba ukazati javnosti.

Jedna od tih stvari je da Vlada Republike Srpske po trideset i drugi put uporno izbjegava da se u izvještajima koje dostavlja Savjetu bezbjednosti pozove na Povelju UN, kada govori o Kancelariji OHR-a, to jest o kršenju te povelje od strane OHR-a, i to kršenju vrhovnog načela – međunarodnog prava propisanog Poveljom UN.

Naime, Povelja UN, kao najviši pravni akt međunarodnog prava, jači od svakog drugog izvora prava, pa tako i od međunarodnog običaja, jasno propisuje, tačnije rečeno zabranjuje (član 2) da se UN i bilo koji organ UN, kao i bilo koja druga država, organizacija ili pojedinac miješaju u unutrašnje stvari države članice UN-a, a kamoli da toj državi neko od njih nameće svoju volju kao zakon, jer zakon u državi mogu da donose samo nadležne institucije države.

Upravo zbog toga Povelja UN u članu 78. zabranjuje i da se nad državom članicom UN-a uspostavi protektorat, jer protektorat kao sistem starateljstva znači upravljanje nesamoupravnom teritorijom od strane pojedinca, koji toj teritoriji, koja nije država, a kamoli država članica UN-a, nameće svoju volju tako što joj donosi zakone. Međutim, Bosna i Hercegovina je država, i to država članica UN-a, kojoj kao i svakoj drugoj takvoj državi Povelja UN garantuje pravo na suverenost te zabranjuje da iko drugi u njoj donosi zakone, osim nadležnih institucija BiH.

Nažalost, Vlada Republike Srpske, tačnije rečeno moćnici koji stvarno pišu ove izvještaje a Vlada ih samo formalno aminuje, i ove godine, po trideset i drugi put uporno neće da (u)kaže Savjetu bezbjednosti na ove činjenice i pravne obaveze koje proizlaze iz Povelje UN, zbog kojih
despotski sistem vladanja od strane OHR-a u BiH predstavlja najgrublje kršenje Povelje UN i gaženje suvereniteta BiH kao države članice UN-a, kakvo nigdje i nikada do sada nije zabilježeno u svijetu.

Umjesto ukazivanja na tu istinu, Vlada se ovaj put upustila u pogrešno navođenje jurisprudencije Međunarodnog suda pravde, jer se u tački 44. Izvještaja oni koji su ga pisali netačno pozivaju na navedenu jurisprudenciju. Naime, u toj tački se, na njenom početku, poziva na načelo nemiješanja u unutrašnje stvari države, s čim u vezi se poziva na Odluku Međunarodnog suda pravde iz 1984. godine, i to ne u predmetu protiv Nikaragve, kako je Vlada pogrešno navela u Izvještaju, već u predmetu Nikaragva protiv SAD.

Radi se o odluci koju je taj sud donio 26.11.1984. godine i njome nije odlučeno o meritumu spora, već o nadležnosti tog suda i dopustivosti tužbe Nikaragve protiv SAD. U paragrafu 73. te odluke Međunarodni sud pravde zaista jeste rekao da je načelo nemiješanja u unutrašnje stvari države „obavezujuće u okviru međunarodnog običajnog prava“.

Međutim, Vlada u svom Izvještaju pod tačkom 44 (fusnote 19 i 20 Izvještaja) zatim pogrešno kaže da je Međunarodni sud pravde navodno u istoj toj odluci iz 1984. godine rekao, u paragrafima 202. i 205, da: „Načelo nemiješanja uključuje pravo svako države suverene države da vodi svoje poslove bez spoljnog miješanja…“, odnosno da to „Načelo zabranjuje svim državama ili grupama država da direktno ili indirektno intervenišu u unutrašnje ili spoljne poslove drugih država“.

Oni koji ovo napisaše za Vladu, a Vlada bez ikakve kritičke analize usvoji, su zaboravili da Odluka Međunarodnog suda pravde iz 1984. godine ima ukupno 112 paragrafa obrazloženja, pa zato u njoj ne može biti paragrafa 202 odnosno 205. Umjesto toga, ti paragrafi 202. i 205. nisu u navedenom citiranom obliku sadržani u Odluci Međunarodnog suda pravde iz 1984. godine, kako je pogrešno napisano u tački 44. Izvještaja Vlade, već su te riječi sadržane u Odluci o meritumu koju je Međunarodni sud pravde donio 27. juna 1986. godine, u predmetu Nikaragva protiv SAD. Osim toga, u toj odluci iz 1986. godine ima i paragraf 203 koji je takođe važan, a koji nisu naveli u Izvještaju Vlade. Taj paragraf je važan jer u njemu Međunarodni sud pravde navodi brojne deklaracije Generalne skupštine UN-a o nedopustivosti bilo čijeg miješanja i
intervenisanja u unutrašnje stvari država članica UN.

Laici bi poslije svega ipak rekli, pa dobro, manje je bitno je li to rečeno 1984. ili 1986. godine. Nedostatak takvog prigovora je u tome što se ovdje radi o službenom dokumentu Vlade i službenom opštenju Republike Srpske sa Ujedinjenim nacijama, pa se upravo zbog toga takve greške i propusti naprosto nikako ne smiju desiti, jer one u krajnjem negativno govore o Republici Srpskoj u očima te najvažnije svjetske organizacije.

Druga stvar na koju je neophodno ukazati nalazi se na samom kraju predmetnog Vladinog izvještaja UN-u. Naime, u zadnjem pasusu tog Izvještaja, na posljednjoj stranici, iznijeto je kao zvaničan stav Vlade da se:

„Republika Srpska već godinama zalaže za jednostavno rješenje za članove Predsjedništva BiH i Doma naroda iz Republike Srpske: ukidanje nacionalnog predznaka“.

Što se tiče Predsjedništva BiH, srpski član te institucije prema Ustavu BiH može izjaviti veto ako smatra da je bilo koja odluka ostala dva člana Predsjedništva destruktivna po vitalni interes Republike Srpske. Dakle, ovdje se radi o zaštiti vitalnog interesa entiteta.

Međutim, u odnosu na Dom naroda Vlada je prethodno citiranom tvrdnjom u ime Republike Srpske kazala da bi ona, a time i Republika Srpska, pristala da i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH više ne bude pet delegata Srba iz Republike Srpske, već da bude pet delegata bez nacionalnog predznaka. Iznoseći u Izvještaju ovakvu ustavno neutemeljenu tvrdnju, suprotnu Ustavu BiH, Vlada Republike Srpske je (ne)namjerno ispustila iz vida ono što je cilj postojanja tog doma, a što piše u Ustavu BiH u vezi sa Domom naroda. Naime, u članu 3. Ustava BiH je propisano da se u Domu naroda Parlamentarne skupštine ostvaruju i štite vitalni interesi srpskog naroda.

Stoga tim Ustavom i jeste dalje propisana procedura zaštite vitalnog interesa srpskog naroda kod donošenja ustavnih amandmana, zakona i bilo kojih drugih akata u Domu naroda, koja sprečava donošenje akata u tom domu na štetu srpskog naroda.

Zato, dakle, po prirodi stvari taj srpski vitalni interes u tom domu mogu štititi samo srpski delegati (njih pet kako je propisano Ustavom BiH), a ne neki drugi delegati. Ako bi zaista Vlada i vlast u Republici Srpskoj pristali na ono što piše u Izvještaju Vlade UN-u, to bi vodilo u ukidanje zaštite vitalnog interesa srpskog naroda u Domu naroda, što bi u konačnom značilo demontažu srpskog naroda u toj instituciji BiH, a time i negiranje svih žrtava datih za odbranu tog ustavnog principa.

Piše: dr Milan Blagojević