Kada je krajem prošle godine Vlada Srpske donijela određene uredbe prema kojima je visina mjesečnog boračkog dodatka s dotadašnjih mizernih 2,2 KM povećana na nešto manje jadnih 3 KM, to se u javnosti pokušalo predstaviti kao nevjerovatan poduhvat i dokaz kako vlasti, eto, ipak brinu o socijalnom položaju onih koji su branili i odbranili Republiku Srpsku.
Koliko je to povećanje pomoglo bivšim borcima VRS može se ilustrovati time da je uoči ove zime metar iscijepanih drva koštao 130 KM, dok je ratni veteran, koji je braneći Srpsku na prvoj liniji proveo više od tri godine, za 40 mjeseci učešća u ratu mogao maksimalno da dobije 120 maraka.
Patriotiozam i dužnost da se brani otadžbina, naravno, ne bi trebalo da imaju cijenu. Uzimanje para od države kako bi se naplatila obaveza odbrane kućnog praga i porodice, po mnogima, s moralne strane je krajnje problematična. S druge strane, kada bivši pripadnici VRS, koji su u rovovima branili napaćeno srpstvo, gledaju kako ratni dezerteri, profiteri ili balavurdija, koja nije bila ni rođena za vrijeme rata, danas „hapaju“ milione zahvaljujući odgovarajućoj partijskoj knjižici, molbe za povećanje boračkog dodatka djeluju krajnje ponižavajuće.
Kada treba podebljati plate armiji stranačkih uhljeba zaposlenim u javnim institucijama, nabavljati nove službene limuzine, avione, helikoptere i ostala čudesa – para ne smije da fali. Kada oni koji su s puškom u ruci stvarali Republiku Srpsku traže minimum poštovanja i ljudskog dostojanstva – to je onda politizacija, traženje nemogućeg i zloupotreba boraca za tuđe interese.
Svaki narod ima vlast onakvu kakvu zaslužuje. To se posebno odnosi na one koji su stvarali državu, a danas ćute kao zaliveni.
Boris Knežević/Srpskainfo
