Zašto su mnogi ortodoksni Jevreji protiv države Izraela?

Na društvenim mrežama su se nedavno pojavili i snimci brutalnosti policije Izraela prema ovakvim vjernicima.

Riječima Midraše (kako je objašnjeno od strane Rašija), ljudi su bili zakleti da se ne vrate kolektivno u Zemlju Izraela putem fizičke sile, niti da „bunuju protiv naroda svijeta“, niti da „ubrzavaju Kraj“. Ukratko, bilo im je naređeno da čekaju nebesko, potpuno, čudesno, natprirodno i metahistorijsko otkupljenje koje je potpuno različito od područja ljudskog nastojanja. Čekanje preko dva milenijuma manifestira suštinu i jedinstvenost židovskog naroda, izražavajući njihovo povjerenje u božansku providnost, u sigurnost proroka i u mesijansku sudbinu.

Prema ovom shvaćanju, židovski narod je izuzet iz uzročnih zakona koji upravljaju prirodom i poviješću i isključivo vezan drugim skupom religijsko-etickih zakona unutar uzročnog procesa nagrade i kazne, izgnanstva i otkupljenja: „Ako Jahve ne gradi kuće, uzalud se trude graditelji; ako Jahve ne čuva grada, bdjenje čuvara je uzaludno“ (Psalam 127:1), piše myjewishlearning.com.

Prema tome, bilo koje židovsko političko oživljavanje koje nije mesijansko predstavlja poricanje božanske transparentnosti i nade u otkupljenje; to je izdaja sudbine i jedinstvenosti Izraela. Pokušaj ubrzanja kraja, povratka fizičkom snagom u sferu političke – a posebno vojne – historije, kolektivni je bunt protiv kraljevstva nebeskog, agresivna težnja da se pređe ljudske granice u područje rezervirano za Boga – baš kao djela generacije kule od Babela (Postanak 11:1-9).

Drugim riječima, žestoki otpor ovih grupa prema državi Izrael nije usmjeren protiv njenog sekularnog karaktera, niti protiv njenih zakona i običaja, već, naprotiv, protiv njenog samog postojanja, bez obzira na njen karakter. Riječi pokojnog Satmar reba, Yoela Teitelbauma, „čak i da su članovi Knesseta [izraelskog parlamenta] bili pravedni i sveti, to je strašna i užasna zločinačka nepravda, zauzeti otkupljenje i vlast prije nego što je došlo vrijeme.“

Prema ovoj logici, koncepti „Torah state“ ili „halachic state“ [onaj vođen prema židovskom zakonu] su oksimoroni; bilo koja židovska država prije mesijanskog doba – samom svojom prirodom ljudskog, prirodnog, svakodnevnog porijekla – podriva i poriče Toru i zauzima stav protiv halakhe. Vjernicima se stoga ne nalaže da se bore za preoblikovanje židovskog karaktera društva i države, već se od njih zahtijeva potpuno izoliranje, socijalno odvajanje od većine naroda Izraela i političko odvajanje od Države Izrael. Stoga je apsolutno zabranjeno koristiti sionske proračune i institucije, članovi ovih krugova čine sve što je u njihovoj moći da se uskrate bilo kakve koristi od njih.

Prema ovom ortodoksnom anti-sionskom pogledu, jedina nada za židovsku državu je njeno potpuno uništenje: „Ali [mi] trebamo milost da će ovo kraljevstvo biti uništeno samo snagom odozgo, od strane Gospoda, ne od strane [ne-židovskih] naroda; jer ako, ne daj Bože, to učine narodi, to će naravno predstavljati veliku opasnost za [narod] Izrael.“ Sionski trud je osuđen na ustupanje pravog, potpunog, čudesnog spasenja, za otkupljenje koje će se podići na njegovim ruševinama kao potpuna negacija.

Numerički gledano, ova ideologija je marginalna. Prema podacima iz 1999. godine, ekstremisti broje 20.000 u Izraelu i nekoliko desetina hiljada u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Ali njihov neizravan utjecaj – izazov postavljen njihovim radikalnim stavovima – široko se osjeća u ultraortodoksiji. Projektiraju sliku dosljednosti i nepokolebljive vjere, vrste avangarde čije zahtjeve poremeti buržoasko zadovoljstvo drugih.

Oslobođenje