Od kada su okačili pušku o klin, oni koji su, na sreću, preživjeli, ni do danas nisu uspjeli na zelenu granu…
Naravno, dok su bili u vlažnim i hladnim rovovima, ni na pamet im nije padalo da li će i na koji način država koju su stvarali vrednovati njihovu žrtvu. Bilo je važno sačuvati živu glavu i zdrav razum, a ostalog će biti, nadali su se…
Kad se rat završio, niko nije poricao da su borci dobro odradili svoj posao. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, država im je, svako malo, slala poruke da se od slave ne živi i da oni ovom društvu sve manje trebaju.
Tako, mjesec dana rovovske borbe danas vrijedi 4 KM?! Tačnije, neko ko je na prvoj borbenoj liniji proveo 2,5 godine, danas dobija 120 KM?!
Borci su jasni – poslednjim povećanjem mjesečnog boračkog dodatka za 14,2%, mogu da budu zadovoljni samo oni koji ne znaju razmišljati i računati. Iluzije koje nam predstavljaju, ne mogu nas prevariti i obmanuti, poručuju veterani.
Vide da para ima – za povećanje plata, skupe limuzine, putovanja i uživanja o trošku države, ali ne i za njih…
Dok sabiraju šta (ne)mogu da kupe od boračkog, strpljivo čekaju i reviziju za koju se nadaju da će, napokon, pokazati ko je stvarno krvario u rovu, a ko je pravo borca stekao na kvarno.
Jednostavno, čekaju da vide da li će se država koju su stvorili, napokon smilovati na njihovu muku i ozbiljno odgovoriti bar na neke od njihovih zahtjeva. A najvjerovatnije da hoće, tako što će im ove godine borački porasti za još 0,5 KM po mjesecu…
I opet slijedi čekanje na novih pola marke…
Čini se da se ovi hrabri, ali umorni ljudi, ipak mire sa tim da više niko neće uraditi ništa, pa da im bar malo dostojanstva bude vraćeno.
A oni sami, nekada se nisu plašili ni za svoje živote, a danas, izgleda, nemaju ni snage ni volje da one gore na pravi način podsjete ko je stvorio Srpsku.
Autor: Maja Radoja
