I mene čeka ekskurzija. Ona od 630 KM. Tri noćenja u Kragujevcu. Kažu sve ulaznice plaćene. Na pitanje koliko su ulaznice – oko 35 KM po djetetu. Ali diskoteka je besplatna. Inače se plaća. Ali platiće ona neka djeca koja nisu dobra, a pošto su naša dobra, ona neće platiti.

Pitam šta dobiju u disku kad se plaća, pošto je u sklopu hotela. Ima li neko piće, šta? Kažu veliki fini prostor samo za sebe. I DJ-a.

Pitam možemo li dobiti troškovnik, šta je koliko. Odgovaraju da ne možemo sad jer ne znaju koliko djece ide, koliko autobusa… Pitaju dalje ljudi na osnovu čega su onda formirali cijenu, a odgovor je da je tako u svim školama…

I tako..

Na djeci, na bolesnima i na mrtvima se najviše zarađuje. Na djecu smo slabi, zaslužili su, išli smo i mi. Bolesni se moramo liječiti. A sve se plaća. Mrtve moramo sahraniti, a da biste to uradili, maltene vam treba kredit.

Da smo složni, ne bi išao niko, pa bi onda agencije morale spustili cijene na neke normalnije. Ali nismo složni. I nikad nećemo biti. Nisu svi kao u OŠ “Branko Radičević”. Bilo je roditelja koji kažu: nek košta, to se jednom ide, moramo za našu djecu…

Da, to se jednom ide i naravno da svako dijete želi da ide. I ja svom sinu želim da ima ekskurziju kao što sam ja imala. Nezaboravno nešto. Ali ne mogu da oćutim. Ne mogu da pustim da me šišaju. Moram da kažem, moram da dam do znanja da ima nas koji razmišljamo svojom glavom i ne damo da nas tek tako varaju. Pokušala sam da se za jezik ugrizem, da ne budem ja uvijek najgora, ali džaba… Ne ide. Ne podnosim nepravdu, pa to ti je…