Dirljiv susret Radoslava Veselinovića i Goranca sa Kosmeta Ćenana Bećiroskog: DOBROTA ZA NEZABORAV

Goranac Ćenan Bećiroski(67), diplomirani mašinski iženjer, koji je, kako kaže, kao i svi drugi lojalni ljudi državi Srbiji, morao da napusti Kosmet, rodni Brod i Prizren, poslije bobardovanja 1999. godine, sa dosta emocija, susreo se, u Banji Koviljači, gdje je na rehabilitaciji, sa svojim, „nezaboravnim dobrotvorom, saradnikom, saborcem i čovjekom srca kao planina“, Šapčanimom Radoslavom Veselinovićem.

Ćenan se, kroz suze, sjeća tog čovjekoljublja, „koje ni on, ni njegova porodica, nikad neće zaboraviti u vremenu kada su preživljavali najveću životnu dramu“. Za njega je, kako svjedoči, sinonim za dobrotu i spasenje u najtežim trenucima, baš Veselinović, njegova porodica, saradnici iz radnici iz preduzeća čiji je vlasnik.

-Kod Veselinovića sam došao početkom oktobra 1999 godine i bio sve do kraja novembra 2000 godine -priča naš sagovornik.

-Na Kosmetu sam bio tehnički direktor fabrike koja se bavila  proizvodnjom razmjenjivača toplote  i rashladnih vitrina. Kod mene je često dolazio, nažalost sada pokojni divni čovek Dragiša Petrović, i drugi ljudi iz Veselinovićeve firme, dobro smo se upoznali, sprijateljili, zbližili, a Dragiša je imao i sestru u Prizrenu i znao je dobro kakve su (ne)prilike došle. Došao sam, zbog tadašnjih događaja na Kosmetu, da ne znam šta ću sa sobom, ali i porodicom, ali imao sam sreću da sam se sa Radoslavom sreo na Sajmu tehnike, i postao sa dio njegovog poslovnog tima.

Sjećajući se tog doba, Ćenan zastaje, jer ga, kako kaže, od emocija „guše suze“, poigrava srce, jer je čovjekoljublje Veselinovića bilo tako da ne može drugačije ni da se iskaže, ni da se objasni. Uvijek kada priča na tu temu, napominje, da ima sličan osjećaj, i posle četvrt vijeka, koliko živi i radi, sa svojim najbližim, u Finskoj.

-Radoslav je pružio ruku, ne samo meni, već i čitavoj porodici, što je za priču i pričanje -kaže Ćenan.

-Zahvaljujući njemu sve nam je, za tren oka, bilo lakše jer smo, uz srdačan doček, posao dobili sasvim pristojne uslove za stanovanja. Opet smo bili srećna porodica, sada u Šapcu, i sva na okupu. Ostala je naša stalna veza, koja se neće prekinuti dok sam živ. Upoznao sam, uz Radodoslava, sve članove njegove uže i šire porodice, sve zaposlene u firmi, Šabac i sva mesta oko njega posebno meni zauvijek dragi Cerovac, gdje smo radili, i gdje, Bogu hvala,  Radoslav diže veliku bogomolju, kao veliki vjernik, zadužbinar, rodoljub, a iznad svega čovjekoljubac.

Ćenan je u Finskoj završio pedagogiju i druge specijalizacije, uključujući lektorsko za teničku terminologiju, i slovi za omiljenog, stručnog i vještog prosvjetnog delatnika, koji i te kako zna da prenese svoje raskošno znanje.

-Radoslav je pravo domaćinsko dijete, vaspitano na najboljoj tradiciji, pa je njegov divan ljudski odnos prema zaposlenima i drugim saradnicima nešto što treba da bude svijetao primjer svima, ne samo na tlu nekadašnje SFRJ kaže Ćenan.

Tu „crtu“ osjetio sam i kod svih njegovih najrođenijih, a ostao sam u bliskim kontaktima sa njegovom sestrom, sestrićem i često se čujemo. Firma Veselinovića nije porodična samo po onima koji su je osnovali i u njoj rade, već su i svi zaposleni dio velike porodice. U  njoj vlada prelijep tradicionalni duh, prilagođen današnjem dobu, na najbolji način. U vrijeme najveće krize i oskudice zarade kod Veselinovića su bile i 10 puta veće nego u nekim „velikim firmama“, i uvijek redovne, što kod drugih nije bio slučaj. To je ta sigurnost koja je prijeka potreba čovjeka, kako ne bi, uz sve druge muke, pao u očaj, muku, bijedu, jad…Na sve načine gledalo se tad, a posebno sad, kako da se ugodi radnicima, bez čega nema uspijeha. A, taj odnos svakog normalnog čovjeka obavezuje, i poslovno i ljudski.

Prije nekoliko godina, priča Kenan, bilo mu je puno srce, kada ga je Radoslav pozvao da mu učini jednu uslugu, što je odmah učinio, dodajući: -Bio sam radostan što mogu bar neku trunčicu da učinim za njega i obradovao sam se dolasku njegovih saradnika kod mene u Finsku, i u moj dom, kao i moja porodica, kako se to kaže, kao malo dijete.

-Znam da je, u to doba, Radoslav na sličan način zbrinuo još dvadesetak porodica sa prostora nekadašnje SFRJ, odakle su bili prognani. Sve su to, kao i moja priča, za roman, ne samo o Radoslavu, već i čovječnosti u doba velikog, baš velikog zla, sa kojim smo se suočavali.

Radoslav Veselinović kaže da je Ćenan divan čovjek i veliki stručnjak, koji je bio dragocjen dok je bio u njegovom preduzeću, prije svega kada su, u stilu najveće svjetske firme, njih pedesetak, uspjeli da rekonstrušu važan sistem na Vojnomedicinskoj akademiji, što bi i danas, i za najveće kompanije, bilo komplikovano i teško.

-U učinili su to,  sa mnom i mojim najbližim saradnicima, baš veličanstveno na odušljene onih iz države i te čuvene ustanove, koji su nam povjerili taj poslovni poduhvat o kom se, i sad, poslije toliko godina priča najbolje -kaže Radoslav.

Ljudi su najveće blago, a Ćenan i njegova porodica je dio tog blaga i to ističem bez trunke patetike.

ISTOK