Upoznajte Boška Hrgića, „lovca na munje“: Od djetinjstva sam zadivljen olujama

– Tamni oblaci, munje, vjetar i kiša mnogima su ne tako drage vremenske (ne)prilike za koje požele da što prije prođu, dok za „lovca na munje“ Boška Hrgića, fotografa iz Prnjavora, olujno nevrijeme znači samo jedno – odlazak u prirodu sa foto-aparatom.

Kako u razgovoru za „Nezavisne novine“ priča Hrgić, od djetinjstva je obožavao u strahu posmatrati oluje kroz prozor, pitajući se kako bi bilo biti napolju na vjetru i kiši.

„Moj otac je imao veliki uticaj na moju ljubav prema svim prirodnim fenomenima, pa tako i olujama, kada sam ja kod njega primjećivao, meni sada već vrlo dobro poznat, osjećaj straha, uzbuđenja i zadivljenosti prirodom i njenom moći. Budući da sam fotograf, bilo je sasvim prirodno da vještine koje sam naučio u radu kombinujem sa ljubavlju prema olujama“, započinje svoju priču Hrgić, dodajući da je shvatio da se ozbiljno bavi „stormchasingom“ tek od proljeća 2019.

„Ono što me trenutno i dalje privlači i drži zaljubljenim u oluje, čak i u situacijama gdje je objektivno suludo očekivati bilo kakav uspjeh, jeste uzbuđenje tokom jurenja oblaka, koje zahtijeva paralelno upravljanje vozilom, gledanje neba, praćenje radara i brzo, u sekundama mjereno, odlučivanje i, naravno, neodoljivi osjećaj strahopoštovanja prema moći prirode“, kaže Hrgić.

Društvo mu u „lovu na munje“ često pravi prijatelj Dragan, za kojeg kaže da je u muzičkim krugovima poznat kao „Forest People“, a čiji entuzijazam sinergijski djeluje sa Hrgićevim, a u nekim situacijama ga čak i nadmašuje.

Noć na kiši ponekad ni ne donese kvalitetnu fotografiju, jer na dobro pozicioniranje prije fotografisanja utiče mnogo faktora, a mnogi, poput kretanja oblaka ili orijentacija oblaka, van su njegove kontrole. Među faktorima su i loša putna infrastruktura, kao i druge životne obaveze, kao što su porodica i posao, koje ne dozvoljavaju optimalno planiranje „lova“.

„Kao i u svim oblicima fotografije, sreća igra veliku ulogu i značajno utiče na izgled konačnog proizvoda, ali bez poznavanja vremenskih modela i čitanja radarskih snimaka sreća bi bila jedina stvar na koju bi čovjek mogao računati. Na samom početku ‘karijere’ jednog lovca na oluje jedino što je važno je ‘uloviti’ taj momenat električnog pražnjenja i, naravno, da fotografija bude tehnički prihvatljiva, što ne zahtijeva mnogo poznavanja meteorologije niti neko pretjerano planiranje“, kaže Hrgić za „Nezavisne novine“, dodajući da je temeljno planiranje za svaki izlazak na teren neophodno.

Tokom sezone oluja, koja najčešće traje od sredine aprila do sredine septembra, Hrgić ima svoju dnevnu rutinu koja započinje analiziranjem prognoza nekoliko dugoročnih vremenskih modela uz doručak.

„Oko podne, analiziranje visokorezolucijskih modela za današnji dan i ‘predviđanje’ mogućih dešavanja za noć“, ističe on i dodaje da tada traži i zanimljive lokacije za fotografisanje.

Tokom poslijepodneva i rane večeri na svakih sat prati radarske snimke oblaka i koriguje svoja predviđanja i planove u skladu sa realnom slikom vremena.

Hrgić ističe da se u svom „lovu na munje“ našao u nekoliko neprijatnih situacija, koje su tu bile da ga podsjete na položaj i ulogu u procesu jurenja i fotografisanja oblaka.

„Ali nikada nije bilo ništa što bi se moglo okarakterisati kao opasno. Neprijatnosti su najčešće u vidu udara munje u neko veoma blizu i neočekivano mjesto, dok smo kamera i ja prilično udaljeni od auta, koji služi kao opomena da odabrano mjesto za fotografisanje možda i nije najbolje. Imao sam nekoliko susreta u mrklom mraku sa divljim životinjama koji su prošli bez incidenta i služe kao anegdote za prepričavanje na raznim okupljanjima“, kaže Hrgić i dodaje da je najveća opasnost vožnja do lokacije i nazad, jer se sve dešava po noći, kada su mnogi drugi vozači umorni, manje oprezni i skloni agresivnoj vožnji.

Za svoje radove Hrgić je više puta i nagrađen, a kako ističe, one su motivacija za dalji rad i dokaz onom dijelu uma svakog kreativca koji uvijek sumnja i dovodi u pitanje kvalitet rada, jer nema boljeg dokaza da je čovjek napravio nešto kvalitetno od priznanja uručenog od strane kolega iz struke.

Inspirativna i formativna figura u ranim danima u svijetu fotografije Hrgiću je bio njegov ujak, a kako kaže, veliki je dar bilo imati za učitelja nekoga kao što je on.

„U mladosti, gdje god sam putovao, uvijek je za mene imao spreman foto-aparat i uvijek smo nakon mog povratka pregledali fotografije koje bih napravio i zajedno ih štampali u istoj radnji u kojoj danas radim, da bismo ih kasnije pokazivali porodici i prijateljima. Bez njega se nikada ne bih bavio, niti pomišljao da se bavim fotografijom“, kaže Hrgić za „Nezavisne“.

Već deset godina Hrgić uspješno upravlja fotografskom radnjom, a kako kaže, primjetan je trend povratka prema izrađenoj fotografiji, jer fotografija, album, knjiga, ram i dalje imaju neprevaziđenu vrijednost koja ljudima sve više nedostaje.

„Nisam siguran za budućnost fotografskih radnji, naročito u BiH, jer nas pored tehnološkog napretka polako gase i demografski trendovi, koji ukazuju na sumornu budućnost“, kaže on..

Nezavisne