Na put njenoj ljubavi prema fudbalu i školi ne može stati ništa, a hrabrost i upornost ove djevojčice može služiti za nauk čak i starijima.
Svako jutro sa prvim zracima sunca Viktorija se priprema za put dug četiri kilometara do škole u Devićima. Njene oči sjaje poput zvijezda, iako zna da je put težak, a svaki povratak iz škole predstavlja ne samo fizički izazov, već i emocionalno putovanje.
Ipak, srce joj je ispunjeno ljubavlju prema školi i fudbalu, sportu koji joj daje snagu da izdrži sve prepreke.
Fudbal zavoljela nakon Svjetskog prvenstva
– Zovem se Viktorija Radovanović i živim u selu Đopići. Fudbal sam zavoljela tako što sam gledala Svjetsko prvenstvo i onda počela da treniram – kaže Viktorija za Ivanjički radio.
Kada se spusti noć, a hladan vjetar nosi miris snijega, Viktorija se sprema za trening u fudbalskom klubu u Ivanjici. Dva sata vožnje do kluba, dva sata nazad, sve to preuzima njen mladi duh jer zna da je svaka sekunda provedena na terenu dragocjena.
– Trener mi kaže da treba nekada još bolje da treniram i da uvijek dajem sve od sebe i tako nastavim. Na trening idem dva, tri puta nedjeljno – priča ova nasmijana djevojčica.
Viktorija i njena sestra jedini đaci u školi
Njenu sobu krase brojne diplome na zidu, svaka uramljena i svaka priča svoju priču o upornosti i snazi.
– Ovdje su moje diplome, imam za najkulturnijeg đaka, za odličan uspjeh i za maskenbale – pokazala je ona.
Selo se nekada ponosilo mnoštvom djece, ali sad su ona i njena sestra jedini đaci, što stvara nostalgiju za vremenima kada je žagor djece ispunjavao sokake.
– U školu idemo ja i sestra. Idemo i zimi, ali nekada ne možemo zbog snijega, ako padne baš veliki snijeg nekad ne možemo – napominje Viktorija.
Snježne mećave nekada ne dozvoljavaju odlazak u školu
Zime su okrutne, a snježne mećave nekada ne dozvoljavaju, kako je i Viktorija reka, odlazak u školu. Kada snijeg prekrije planinu Goliju, otac se bori sa prirodom čisteći put, ali ona nikada ne gubi iz vida svoje obaveze. Uzdiže se iznad svih izazova jer zna da je obrazovanje ključno za njen san.
– Do osmog razreda ići ću u Deviće u školu, a poslije toga u Ivanjicu ili Čačak – otkriva djevojčica.
“Imam sve što poželim, ništa mi ne fali”
Svaka životinja koju njeguje, svaka ovca koju čuva dodaje još jedan sloj ljubavi u njen život. Juče se jedno tele otelilo, a radost u njenom srcu bila je neizmjerna. Njen pas, vjerni prijatelj, sa njom dijeli te trenutke sreće stvarajući neraskidivu vezu između njih.
– Šta god poželim imam sve, ništa mi ne fali. Pomažem mami po kući, babi da zatvori ovce i tako – priča ona.
Kao da je pred njom otvoren beskrajni horizont Viktorija sanja o budućnosti, planira da nastavi školovanje u Ivanjici ili Čačku, pa onda možda i dalje, gdje će joj svijet otvoriti vrata puna mogućnosti, ali u srcu nosi svoju planinu, prirodu i ljude koji su je oblikovali.
Njena priča je tek na početku, a svaka nova stranica nosi miris izazova, ali i njene neizmerne ljubavi prema životu koji se odvija na ovoj čarobnoj planini, piše Ivanjički radio.
