Iako se rodio u Americi, Kristofer vodi porijeklo iz Srbije, a danas na svojoj djedovini zajedno sa suprugom Jovanom čuva 40 ovaca i obrađuje osam hektara od 27 i po koliko poseduje zemlje.
Kristof je postao Amiš nakon što je 10 godina proveo živeći sa njima u Americi. Tamo se prilagodio njihov specifičan način življenja a usvojio je i njihov sistem vrijednosti kog se danas pridržavaju on i njegova supruga Jovana koja je inače rođena i cijeli život živjela u Srbiji. Njih dvoje sada uglavnom žive od zanata, poljoprivrede i stočarstva. Siju kukuruz, detelinu, ovas, stočni grašak i staru sortu pšenice.
Otac me ničemu nije naučio
– Bio sam u Amiškoj zajednici, ali nisam mogao da kupim zemlju. Molio sam Boga da mi da zemlju da je obrađujem, i on mi je dao u Srbiji. Imam srpsko porijeklo od oca. Stalno su pričali o Srbiji. To sam čuo, a 1999. sam vidio u školi da je bombardovanje u Srbiji. Moj djeda je došao u Ameriku 1912. godine i nije se vratio nikad ovdje – kaže Kristofer.
Prije pet godina kada je došao u Srbiju naselio se u Mali Drenovac a kako ističe, pored poljoprivrede ima još poslova.
– Planiram da smanjim mehanizaciju i da radim samo sa konjima. Postoji nekoliko vrsta Amiša, neki koriste tehnologiju, neki ne – kaže Kristofer.
On koristi i solarne panele, ima telefon, a koristi čak i dron.
– Želim da čuvam ovce i mogu da upalim dron i da pogledam gdje su mi ovce i da ga vratim. Ali ne koristim svaku tehnologiju koja postoji, samo onu od koje imam korist.
Da postane Amiš odlučio se nakon što je gledao oca kako radi po 60 sati nedeljno, ostvarujući američki san. Njemu se taj život nije dopadao.
– Moj otac nije radio ništa za mene. Ničem me praktičnom nije naučio. Ja sam završio teologiju. Amiši su pametni i bez škole, to je pamet preko iskustva – kaže Kristofer.
Njegova supruga Jovana Petrovć kaže da su Amišima oba partnera podjednako važna, a posebno im je važno da svi zajedno obeduju.
Iako žive u zajednici, čim se oženi neki muški član porodice, daje mu se prilika da se osamostali, tako što se za nejga pravi nova kuća.
Jedan od običaja kod Amiša sličan je našoj slavi. Jednom godišnje Amiši okupe cijelu svoju porodicu na druženje i molitvu. Iako je Kristofer pokušao to da sprovede u Srbiji, niko mu od familije nije došao.
Kristoferova supruga Jovana završila je Muzičku akdemiju, a kako kaže, o Amišima nije gotovo ništa znala. Njen posao danas se svodi na to da brine o porodici, kao i svaka domaćica.
– Žene nose kape, kecelju kojom pokrivaju prednji dio tijela, ne nose patalone, samo jednobojne haljine. Ne šminkaju se i ne nose nakit – kaže Jovana.
Sa druge strane muškarci Amiši nose bradu i šešir, ali ne nose brkove, pa ih zbog toga nazivaju pravoslavnim Jevrejima.
Šta zamjera Srbima
Amiši ne psuju, ne piju i ne puše, ne prihvataju modu, niti pravila modernog života.
Kako kaže ovaj neobični čovjek, od Amiša je naučio mnogo toga.
– Planiram da budem ovdje, kada čovjek dođe u selo mora da prvi zajednicu. Mi imamo mnogo dobrih ljudi u selu. Svi hoće da piju rakiju, ali kako ja da budem gost kod njega ako on pije, puši i psuje – ispričao je Kristofer u emisiji Kvadratura kruga, piše Blic.
Kaže kako najviše voli što u Srbiji ima slobodu dok živi na selu mada postoji i “ali”.
– Dolaze ljudi i uvijek imaju neki komentar za kućni plac, za djecu, za ogradu… To mi se ne sviđa – objašnjava on.
