Rješenje za osnivanje navodno je potpisao sam predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito.
Firma je proizvodila elektroniku za vojnu industriju, a pored toga i radio prijemnike za automobile, računarsko radarske sisteme, kamere, medicinsku elektroniku.
Preduzeće, nazvano po čuvenom partizanskom pilotu, već naredne godine gradi hotel za smještaj svojih radnika.
Slijedi usvajanje savremenih tehnologija, pa izgradnja novih pogona i zgrada sa stanovima za zaposlene.
Čajavec je imao fabrički kompleks od 84.000 kvadratnih metara u centru Banjaluke, u kojem je radilo 10.500 radnika.
Tako su ostale priče: Kada 10.500 radnika fabrike “Rudi Čajavec” dobije platu, u trgovinama i robnim kućama u Banjaluci promet se udupla.
Tokom šezdesetih godina prošlog vijeka na vrhuncu svog postojanja “Čajavec” je imao godišnje prihode od izvoza vrijedne 30 miliona dolara. Nekadašnji radnici još prepričavaju da je samo tokom 1965. godine u fabrici zaposleno 3.000 radnika, od čega 100 inženjera.
Ovo preduzeće osnovalo je Elektrotehnički fakultet u Banjaluci, zatim je izgradilo stadion malih igara, “Mali Borac” gdje su ponikle generacije Borčevih rukometaša.
“Čajavec” je osnovao i istoimeno kulturno-umetničko društvo, koje je i nakon propasti preduzeća ostalo jedan od najboljih KUD-ova u BiH i na području bivše Jugoslavije.
Firma je propala 2009 godine. U halama, u kojima su se nekad proizvodili televizori, vrhunski pejsmejkeri, prvi jugoslovenski mikroprocesori i druga čuda tehnike, danas stanuju butici, kafići i kancelarije političkih stranaka.
– Evo, ovdje, gdje su ovi butici, bila je hala, u kojoj je moj pokojni otac radio cijeli radni vijek. Radničkom platom je othranio i odškolovao nas četvoro djece – priča Banjalučanka Milena Dodig (70).
Kultni “Čajevčev” portabl, ili kako se zvao “vikend” televizor, služio je kao monitor za računare “Komodor 64”, prenosi Facebook stranica Planeta zanimljivosti.
