Ovaj tekst prije tri godine nagrađen je nagradom Sterijinog pozorja za najbolji dramski tekst, a dobio je i nagradu Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu “Slobodan Selenić” za najbolju diplomsku dramu.
Vida Davidović na premijeru u Banjaluku je stigla iz SAD gdje se nalazi na dvogodišnjem master studiju kao Fulbrajtov stipendista.
Za „Male ratove i kabine Zare” dobili ste nekoliko nagrada među kojima je najvažnija ona Sterijinog pozorja za najbolji dramski tekst. Stigli ste prije premijere i prisustvovali probama, kako vam se čini Buljanov rediteljski pečat i postavka na sceni, sveukupuno?
Ivica Buljan ima svoj vrlo prepoznatljiv rediteljski stil koji se vodi interpretativnom linijom psihoanalize, često koristi elemente pop-kulture, tijela, nagosti, istraživanja seksualnosti. Njegove predstave su uvijek uzbudljive i imaju jedan potpuno ludački ritam rok koncerta. Ja njegov stil mnogo volim, ali primarni razlog zašto mi je bilo stalo da on radi ovu dramu jeste suštinski jedan – psihoanalitičko čitanje psihoanalitičkog komada. I to postoji i potpuno je savršeno.
O čemu u stvari govore Mali ratovi, a o čemu Kabine Zare?
Mali ratovi govore o jednoj porodici kroz rat koji se desio 90ih na području BiH. Poseban akcenat je na životu kćerke u porodici koja gubi prijatelje, brata, život, a njeno tijelo se uzima kao plijen. Njen integritet je na svakom nivou ugrožen i tjelesno i mentalno prožet traumom kada rađa kćerku, čiju priču pratimo u Kabinama Zare. Njen odnos sa tijelom je ozbiljno oštećen, ona boluje od anoreksije koju razvija kao pokušaj da se nosi sa majčinom traumom, ali i da “pročisti” žensku porodičnu liniju prožetu sramom i bolom kroz gladovanje. Paralelno sa tim, biva zarobljena u pogledu svog instruktora plesa koji zbog svoje čudne sklonosti ka djevojčicama od nje traži mršavljenje i smanjenje. Obe govore o ženskom tijelu i transgeneracijskoj traumi. Mali ratovi govore o stradanju. Kabine Zare o krivom skretanju sa puta.
Pored Buljana, u ulozi reditelja, tu je i dramaturg Robert Valt, scenografiju je radio Aleksandar Denić, a kostim Ana Savić Gecan. Za mladog čovjeka tim velikih i dokazanih u svijetu teatra kao autorski tim Buljana. Sigurno vam imponuje povjerenje koje imaju u vaš rad?
Apsolutno. To je moj omiljeni autorski tim na Balkanu. Ne samo da mi imponuje na profesionalnom nivou, nego sam jako srećna što su ovi ljudi dio mog života i stvaranja trenutno.
Riječ je o glasu generacije mladih srpskih dramskih pisaca, o novoj srpskoj drami koja se u ovom trenutku probija na scene širom regiona. Koliko je Narodno pozorište Republike Srpske, sklono klasičnijem repertoaru i publici, ovim napravilo hrabar iskorak i dobilo u svojoj ponudi, otvarajući vrata savremenom dramskom tekstu?
Mislim da je ovo bilo izrazito hrabro uzevši u obzir publiku koja je navikla na, možda, klasičan repertoar i komade realističkog presedea. Drugo, ljudi su navikli da gledaju pisce koji su im poznati, pa dolaze često i gledaju kako je taj-i-taj razumio Nušića i povezao ga sa savremenim trenutkom. Ovaj potez je dosta svjež i nekonvencionalan. Iskreno čestitam pozorištu na smjelosti.
Ova drama sasvim sigurno ima elemente bajke, ali i otvara brojna pitanja odnosa medju ljudima i psihoanalatičkog pristupa i ličnostima i odnosima, a posebno problemu postratne traume i anoreksije. Zašto?
Zato što su bajke mjesto straha. Prvo zlo smo razumjeli kroz bajke, prvo pravo iskonsko zlo, koje je rat, koje je mentalni rat. Svi se plaše tri stvari: zla, rata i ludila. To su univerzalni motivi, a “antropologija bajke” je u domenu psihonalize, ona sama po sebi podrazumijeva nesvjesno. Ona nas suočava sa iskonskim u nama. Temeljem osjećanja, odnosa i nepravde. A to je ključno i za rat i za borbu protiv vlastitih demona i za ovaj komad.
Ipak poruka nije pesmistična?
Bajke imaju hepiend (smijeh). Dobro, ne volim život bez nade. Mora svjetlost da pobijedi inače ne znam što bismo uopšte gledali patnju.
Ivica Buljan bio je u početku veoma sklon da na scenu postavi vaš roman “Mučnina o neodrastanju”, koji je lani bio u širem izboru za Ninovu nagradu. Da li vam je žao što se Mučnina, za koju se smatra da je na neki način priča o Banjaluci i Beogradu nije pronašla svoj put do scene?
Pa jeste. Mučnina je dobar materijal za scensku postavku, ali ja mislim da bi bila još bolji film. Ko zna.
Uspjeli ste da dođete na premijeru i već sutra se vraćate u SAD. S kakvim osjećanjima?
Uzbuđena sam i umorna. Onda sam uplašena. Vidjela sam ljude koje volim. Mislila sam da ću da umrem od sreće. Prodisala sam malo u pozorištu, da bih se vratila u SAD da se vratim svojoj drugoj najvećoj ljubavi – pisanju.
Srpskainfo
