Jedna od takvih institucija je i MUP Republike Srpske.
Novinari su već navikli na taj muk, zid ćutanja, koji je u većini slučajeva mnogo glasniji od odgovora, ali to nikako ne opravdava ćutologe.
U proteklom periodu u nekoliko navrata MUP je ćutao, ali svaki put kada je ćutao to nije pomoglo da ono o čemu je ćutao ne dođe do javnosti koja ima pravo da zna
Međutim, ono što nije jasno to je zašto se ćuti kada su u pitanju slučajevi u kojima se napada na policijske službenike. Zar te stvari ne bi trebale biti glavne u saopštenjima za javnost?!
Zar oni časni pripadnici MUP RS koji svakodnevno izlažu svoje živote opasnosti ne zaslužuju da se barem spomenu u saopštenjima kada ih brutalno napadnu na ulici.
Najčešće se ćuti kada se radi o bahatim napadačima koji su u bliskoj sprezi sa vladajućom strukturom.
Ali, ti zidovi tišine uvijek su od papira.
Bahati biznismen koji drogiran prijeti policajcima, političar koji pijan psuje policijske službenike, inspektor koji kroz crvena svjetla bježi od policijske patrole, skandal u Srednjoj školi MUP RS, pljačka sudskog depoa sa materijalnim dokazima, samo su neki od primjera u kojima je MUP RS ćutao.
Sve je to trebalo ostati skriveno od očiju javnosti i ostalo bi da na prvom mjestu nema onih poštenih u MUP RS čiju muku zbog svega čemu svjedoče ne možemo ni zamisliti.
Nada umire posljednja, pa tako i ona da će i ćutanju jednom doći kraj.
Do tog trenutka obećavamo javnosti da ćemo i dalje sa posebnom pažnjom pratiti upravo one slučajeve o kojima se ćuti.
