Policajac mu je uručio prekršajni nalog, a ovaj, čim je došao u Banjaluku, prioritet mu je bio da sredi neplaćanje kazne. U krugu nekoliko ljudi požalio se šta ga je snašlo i zvao je ministra unutrašnjih poslova, stranačkog kolegu.
Moguće je da je direktor ipak morao da plati kaznu, ali sve što je prethodno uradio je sporno i nedopustivo. Prvo, taj isti direktor je, dio sistema, koji javno proklamuje suprotno sve od onoga što je on uradio. Ispao bi faca da je uslikao nalog, uplatnicu, te javno objavio i „priznao“ da je i on čovjek koji griješi, da svako ko prekrši zakon treba da snosi posljedice.
Ovako je uradio očekivano, ono što rade gotovo svi u takvim situacijama, jer svako nekog zna ko nekog zna ili lično poznaje nekoga ko može da učini „malu uslugu“. Kao što jedna medicinska sestra već duže vrijeme traži vezu za mjesto u jednom Domu za starije osobe u koji bi smjestila jednog roditelja.
Kao što komšije traže vezu da upišu dijete kod učiteljice za koju pričaju da je najbolja u školi. Kao što poznanici traže vezu da dobiju uputnicu za Zotović umjesto za Ortopediju na Poliklinici. Kao što kućni prijatelji traže vezu da im zaposle ćerku u Ministarstvu. Kao što tražimo vezu za bilo šta i za gotovo sve. Veza se čak traži i da neko uradi svoj posao za koji prima platu.
Tako stvari funkcionišu. Mi smo tvorci takvog sistema u kojem ne priznajemo institucije već samo vezu. Po mogućnosti ličnu.
Takav sistem počiva na korupciji koji od milja zovemo čašćavanje onih koji su nam učinili uslugu.
Možda se zato i iznenadimo kada nekog iz takvog sistema privede policija. Ali, nije iznenađenje krajnjeg ishoda jer takve stvari završe u javnosti i na sudu obično kada dođe do nekog političkog podkusurivanja.
Kažu da nas ima manje od milion koji trenutno živimo u Republici Srpskoj. Dovoljno je samo da svaki radi svoj pos’o i nikome neće trebati veza ni za šta.
Srpskainfo
