Ad hok rješenja o povećanju minimalca u uslovima milijardama dugova uništene privrede bila su samo inicijalna kapisla za poskupljenja svega i svačega, što će za sobom neminovno, prije ili kasnije, dovesti do hiperinflacije.
Tada će biti kasno da se kajemo što nas na akciju nisu pokrenuli pljačkaški javni tenderi, opustošene šume, u korov obrasla preduzeća, stranačka zapošljavanja. Biće kasno da se kajemo što smo radije ćutke ispraćali potomke u bolji život pod tuđim suncem nego da na vrijeme dignemo glas protiv zametanja klice diktature, osmišljene u zna se čijim centrima moći.
Nekontrolisano je i ničim opravdano divljanje cijena struje, goriva, hljeba, vode, mesa, mlijeka, gradskog prevoza, kafe, čokolade… Marže se dižu u nebesa, a „država“ svoje nečinjenje, svoju epsku nesposobnost, pravda slobodnim tržištem.
Čudi, međutim, naše nečinjenje. Umjesto da, kao i svi u regionu, bojkotujemo jednom ili dva puta sedmično trgovačke centre, toliko da ih „do koske“ zaboli u novčaniku (a to je jedina bol koju razumiju), nalazimo svakakve izgovore da kupimo „neku sitnicu“, jer ta sitnica ne može da čeka neki drugi dan. Postali smo svjetski šampioni u zavaravanju samih sebe, kako ništa ne možemo da učinimo da hobotnici stanemo za vrat.
Koliko smo postali „oprezni“ kazuje i to što studenti u dvorištu podržavaju kolege u Srbiji umjesto da i oni, bar na sat, zajedno sa nama, mirno prošetaju banjalučkim ulicama. Praktično su izjednačili protest sa lajkom na društvenim mrežama, jer će o njihovim porukama na prikazani način saznati samo oni koji prate nekolicinu slobodnih portala.
Šta tek reći za proletere koji mjesecima ne primaju platu? Životna egzistencija njihovih porodica postaje kolateralna šteta nesposobnih direktora, čija je jedina vrijednost što su vjerni partijski vojnici. Ni to što više ne znaju šta će djeci staviti na sto da jedu ne sprečava ih da odustanu od štrajka i onima koji ih vode u propast pruže još jednu, ko zna koju šansu po redu.
Stidljivi pokušaji su ipak bolji nego muk koji prijeti da razori tkivo Republike Srpske, u kojoj se osumnjičeni za kriminal nazivaju rodoljubima, a borci za istinu stranim plaćenicima.
Baš kao u medicini, ako se na vrijeme ne preduzmu mjere za ozdravljenje oboljele privrede, pa i društva, svi kasniji tretmani su agresivniji i bolniji. Sve dok mislimo da je bolje izvaditi zub nego ga liječiti neće nam biti bolje.
I zato, udrite još jače; ovaj napaćeni narod je pokazao da može mnogo toga da istrpi.
Autor: Branko Tomić/Srpskainfo
