Uavionu naš jezik. I činilo se da sam baš rijetka vrsta, ona koja ide turistički. Gledala sam ih. Izgledalo je da su oni tamo otišli „na duže“. A kući došli na kratko. Da napune srca, a torbe stvarima koje ih vežu za kraj.
U Švajcarskoj nije neobično čuti naš jezik. Ni vidjeti neko naše ime na radnoj uniformi kasirke. Akcenti su različiti, ali mi možemo da „provalimo“ dolazi li iz Bosne, Hercegovine, Srbije…
U povratku i kroz Italiju i kroz Sloveniju čuje se naš jezik. Kao da Balkan više nije regija, već turneja.
Uđeš u market u Italiji, a pored tebe neko pregovara s prodavačicom na čistom našem jeziku. Rekla bih, kao da je iz Hercegovine. U Sloveniji kupuješ kafu, a djevojka iza pulta, na čistoj ekavici, kaže „Izvolite. I srećan put“. Nasmiješ se. Drago ti bude.
Dođeš do granice. Gledaš kolone. Nisu samo za praznike, sad su stalne. Ljudi izlaze iz zemlje kao iz filmova apokalipse. I nije ti jasno – ima li nas više napolju nego ovdje?
Dok sam čekala da iz Hrvatske pređem granicu, razmišljala sam o pričama ljudi iz tih automobila sa registracijama iz Slovenije, Austrije, Njemačke…
I onda sama sebi rekla, neka su otišli. Neka svako traži svoje parče mira, makar bilo u tuđem dvorištu. Neka pune frižidere u Bazelu, šalju pakete iz Linca, prave roštilje na balkonima zgrada u Minhenu. Jer dom nije uvijek tamo gdje si rođen. Nekad je tamo gdje imaš mir i krov nad glavom. Gdje ne brineš za budućnost svoju i onih koje voliš.
I da bih sebe malo utješila kažem „ma, nismo mi otišli, samo smo se raširili“. I, da budem iskrena, bome smo se dobro raširili.
