Svršena stvar
Ustavni sud BiH trebao je na jučerašnjoj sjednici da donese presudu po apelaciji četiri bošnjačka delegata u Domu naroda BiH koji su osporili Odluku Narodne skupštine Republike Srpske o izboru predsjednika Vlade donesenu 2. septembra prošle godine. Do upućivanja ove kolumne u štampu sud nije bio objelodanio odluku, ali to nije prepreka da se sve u vezi s njom hronološki posloži.
Bošnjački delegati suštinski osporavaju odluku bivšeg predsjednika Srpske Milorada Dodika od 23. avgusta o dodjeli mandata za sastav Vlade Savi Miniću. Sudeći po nizu dosadašnjih pravno potpuno upitnih i krajnje spornih odluka od Ustavnog suda BiH se sve može očekivati, pa tako i da odlučuje o svršenoj stvari. A s obzirom na to da je premijer Savo Minić čiji izbor je osporen podnio ostavku i da je izabrana nova Vlada kojom opet on rukovodi, to praktično znači da Ustavni sud BiH nema o čemu da odlučuje, odnosno da odlučuje o svršenoj stvari.
Drugim riječima, zamislite situaciju da se neko žali zato što nije dobio posao na nekom konkursu i da taj predmet dođe pred Ustavni sud BiH, a u međuvremenu se osoba koja se žalila zaposlila u instituciji protiv koje je pokrenula spor. O čemu onda treba da odlučuje sud i kakve efekte može da izazove odluka u korist apelanta? Ni o čemu, niti odluka u korist apelanta može da izazove bilo kakve efekte.
Međutim, Ustavni sud BiH sebi je prije više od deset godina dao za pravo da odlučuje o ustavnosti jednog datuma i odlučio da je 9. januar neustavan i da vrijeđa pripadnike nesrpskog naroda. Datum vrijeđa?! Alo! Datum vrijeđa, eeej! Može nekoga vrijeđati Božić, Uskrs ili Bajram zato što se ne identifikuje sa tim vjerskim praznikom, ali reći da bilo koji datum bilo koga vrijeđa, to nije samo glupo i iluzorno, već krajnje maliciozno. Od suda koji je donio jednu takvu odluku može se očekivati, ne samo da odlučuje o ustavnosti sada već bivše Vlade RS, već i da donese presudu da su sve odluke te Vlade neustavne ex tunc (od početka), što bi značilo rušenje osnovnog ustavnog načela – vladavine prava. Ne prejudicirajući odluku, ipak se teško oteti utisku da ova pravosudna institucija ne posustaje u onome što sa uspjehom radi od 2015. godine kada je osporila 9. januar i uvela BiH u spiralu političkih trvenja koja traju do danas.
A kada je riječ o ovom konkretnom slučaju, stvari su pravno potpuno jasne. Predsjednik RS Milorad Dodik pravosnažnom presudom Suda BiH od 12. juna prošle godine osuđen je na kaznu zatvora od jedne godine. Sud BiH je Centralnu izbornu komisiju BiH obavijestio 1. avgusta, a CIK je na osnovu te presude 6. avgusta donio Odluku o prestanku mandata predsjednika RS Milorada Dodika. On se na tu odluku žalio Apelacionom vijeću Suda BiH, a Apelaciono vijeće je 18. avgusta odbilo njegovu žalbu. Dodik je tu odluku Apelacionog vijeća zaprimio 28. avgusta, kada odluka CIK-a o oduzimanju mandata praktično postaje izvršna. Pošto je Dodik Savu Minića predložio za mandatara 23. avgusta, dakle prije izvršnosti odluke o prestanku mandata predsjednika Republike, to znači da ta odluka nije pravno upitna. Ali to nikako ne znači da će tako reći i Ustavni sud BiH.
Radi pojašnjenja određenim „pravnim autoritetima“ koji javnost mjesecima grubo obmanjuju tvrdnjama da je Dodiku mandat prestao 12. juna kada je Sud BiH donio pravosnažnu presudu kojom je osuđen na jednogodišnju zatvorsku kaznu (koju je kasnije otkupio, odnosno zamijenio novčanom u skladu sa zakonom), treba objasniti da su pravosnažnost i izvršnost presude dva potpuno različita pravna instituta. I Dodik i šira javnost su za sadržaj pravosnažne presude od 12. juna saznali tek 1. avgusta kada je CIK BiH u skladu s njom donio prvostepenu Odluku o prestanku mandata. Po mišljenju određenih „pravnih autoriteta“, sve odluke koje je Dodik u svojstvu predsjednika Republike donio poslije 12. juna su neustavne, iako su i on i šira javnost tek 1. avgusta saznali šta se navodi u odluci od 12. juna. Budi Bog s nama.
A da su potpuno pobrkali pravosnažnost i izvršnost, dokaz je sama odluka Apelacionog vijeća Suda BiH koja, između ostalog, kaže sljedeće: „Uslov da prvostepena presuda postane pravosnažna je da se više ne može pobijati žalbom, a to je kada drugostepeni sud odbije blagovremeno podnesenu žalbu i potvrdi presudu suda prvog stepena. Dakle, pravosnažnost drugostepene presude nastupa ex nunc, što znači da stiče svojstvo pravosnažnosti danom donošenja. Za razliku od pravosnažnosti, uslov izvršnosti pravosnažne presude je da je uredno dostavljena strankama.“
Pored toga, prestanak mandata nije istovjetan sa zabranom obavljanja javnih funkcija kako je navedeno u presudi, već je sudska presuda uslov za donošenje odluke o prestanku mandata, a to se reguliše Izbornim zakonom BiH koji je lex specialis u odnosu na sve druge zakone kada se radi o dodjeli i prestanku mandata. Uostalom, da nije tako, ne bi Sud BiH svoju odluku dostavljao CIK-u, već bi sam oduzeo Dodiku mandat, ali pošto odluka o prestanku mandata nije u nadležnosti krivičnog suda, već CIK-a, Sud BiH je svoju presudu dostavio CIK-u kako bi CIK dalje postupao u skladu s njom. Ovo bi trebalo da bude jasno i brucošima prava, pa je l’?
Elem, pravno stvari stoje ovako, ali Ustavni sud BiH je odavno pokazao da nije pravna, već politička institucija. Suština je da je Savo Minić legalan i legitiman premijer (pogotovo sada), a da Milorad Dodik nije zaslužio da sa predsjedničke funkcije ode zato što je u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima i suprotno samovolji navodnog visokog predstavnika potpisivao ukaze o proglašenju zakona. Ono zbog čega je zaslužio političku penziju je to što Ustavni sud BiH više od deset godina svršava po Republici Srpskoj, a njena vlast za to vrijeme samo mijenja poze.
Šta je uradila vlast na čijem je, doduše neformalno, i danas čelu da se riješi pitanje Ustavnog suda BiH koji je odavno izašao iz svojih okvira? Nije uradila ništa, osim što je Parlamentu BiH predlagala Zakon o Ustavnom sudu koji je odbačen praktično prije nego što je ušao u proceduru. Da zlo bude veće, takav Ustavni sud BiH ostavila je bez srpskih sudija, jer je posljednjeg sudiju koga je izabrala Narodna skupština Zlatka Kneževića poluprijetećim zaključcima iste te skupštine „pozvala“ da napusti sud i tako ga ostavila bez ijednog srpskog sudije.
Više od deset godina vlast se čudi zašto taj sud donosi po Srpsku štetne odluke, a ne vidi problem u svojim štetnim potezima, poput toga što su vrhunskog pravnika kao što je Zlatko Knežević „natjerali“ da postupi onako kako je glasala Nikolina Šljivić. Pravo iznenađenje je što nju (ipak je diplomirana pravnica), nisu zamolili da Ustavnom sudu napiše odgovor na apelaciju bošnjačkih delegata. Mhm!
P.S. Korisnici duvanskih proizvoda ili prostije pušači više apsolutno ne dovode u pitanje ustavnost v.d. predsjednice Republike Srpske Ane Trišić Babić.
Nezavisne
