Ne, to nije početak nekog akcionog holivudskog ostvarenja, to je naša realnost. To su scene koje svako malo pogađaju Srpsku. Ko je kriv? Sistem? Gdje smo zakazali?
I dok svi u svima nađu krivca, problemi se povećavaju. Dok škola pronađe krivca u roditeljima, a roditelj u školi i sistemu, problem eskalira.
U maju će biti godina dana od jezivog zločina u OŠ “Vladislav Ribnikar” u Srbiji. Nedužna djeca su nastradala, roditelji ostali zavijeni u crno.
Zar ta tragedija nije bila najglasniji alarm da odmah nešto mora da se mijenja? A nakon toga, incidenti po školama samo se redaju. Prije neki dan srednjoškolac iz Bileće napravio je plan napada na škole. Maloljetnik je uhapšen.
I šta nam to govori? Struka upozorava da više niko ni sa kim ne razgovara. Ako razgovara i ima, niko nikoga ne čuje. Komunikacija između roditelja i djece skoro da ne postoji.
Klinci previše vremena provode na telefonu. A tamo mogu svašta da vide i čuju. Tamo pronalaze razne ideje i stvaraju sebi idole, bez bilo kakve kontrole. Sa ekrana ih bombarduje novac, kako ga brzo zaraditi, šta je moć, kako se postaje slavan…
Mi, odrasli, znamo šta je problem. Ali, djeca ne mogu da shvate da blještavilo sa mreža nikako nije realnost. Zato bi roditelji trebalo da ih usmjere i objasne. Ali, da li to rade? Zarađivanje za život, previše vremena na poslu, a premalo sa onima koji su život.
Novac je bitan, ali ne znači sve. Šta će vam svo bogatstvo ako vam je dijete nesrećno. Ako zbog svega što mu se ponudilo postane obijesno. Postane mu dosadno, pa krene da pravi spiskove, planove, postane nasilno i bezobrazno.
Djeca se ne rađaju jer je red. Porodicu stvarate jer želite. Ali, porodica traži žrtvu. I jako puno vaspitanja. I priče. Dok nije kasno. Zato, pričajte, pričajte i pričajte…
Autor: Jana Kezić
Srpskainfo
