Neke su sinonim za predivno more i odmor, druge na snježne planine i odmor. I sve su one to, ali i mnogo više.
U svim ovim zemljama ustali su građani da se bune, jer im nije dobro. Grčki poljoprivrednici digli su se zbog rasta cijena proizvodnje, a švajcarski poljoprivrednici dovezli traktore u Ženevu, protestujući zbog rasta troškova.
U Njemačkoj nije funkcionisao autobuski i tramvajski saobraćaj zbog štrajka na desetine hiljada radnika javnog prevoza koji žele bolje uslove rada, skraćeno radno vrijeme i povećano pravo na godišnji odmor. U Briselu oko 1.000 farmera na traktorima blokiralo nekoliko centralnih ulica zbog problema sa previsokim cijenama…
Ovo je tek dio primjera kako demokratija može da izgleda i kako ljudi mogu i znaju da se bore za svoja prava. Kada osjećaju da ne mogu da žive od svog rada, kada osjećaju da država nije na njihovoj strani, kada sve poskupljuje…
Ustanu, krenu, pa dokle stignu. Oni ne znaju i ne žele da ćute na poskupljenja. A kako mi? Pa, bez tenzija. Poskupi struja, gorivo, hljeb, burek, lijekovi, vrtići, stanarine, prevoz. Nešto se to zatalasa po medijima i društvenim mrežama dan, dva i onda muk. Ne dižu glas ni radnici, ni penzioneri, ni opozicioni.
Omiljena nam je ona “ćuti, dobro je da ne puca” da opravdamo mrtvilo koje vlada u nama i među nama.
Nije da mnogi ne podržavaju proteste po Evropi, psuju ove naše što nam ništa ne valjaju, a kriv nam komšija što neće da izađe na ulicu umjesto nas. Izvan ekrana telefona i svoja četiri zida nemamo hrabrosti, poslušni smo, siromašni, bez truna bunta u sebi i iskrene potrebe za promjenom. Jer da nismo sve to, scene iz Evrope gledali bismo u našim mjestima.
Srpskainfo
