Po reakcijama običnog svijeta na ulici, dokonjaka po društvenim mrežama, ali i izjavama koje su nakon presude davali ovdašnji političari, Srbi u Republici Srpskoj, otkako ona postoji, nikad nisu bili podjeljeniji i posvađaniji. Čak ni u ona sumorna vremena, par godina nakon rata, kada je za dlaku izbjegnut sukob srpskih policajaca odanih Biljani Plavšić s onima koji su bili „vjerni“ tadašnjem rukovodstvu Srpske u Palama.
Jedni neukusno likuju što je Dodik osuđen za djelo za koje, objektivno, nije kriv, dok drugi u bijesu proklinju ne samo strance i sudiju koja je osudila lidera SNSD, već i svoje sunarodnike koji u Dodiku ne vide „Boga“ i znaju da Republika Srpska nije pojedinac, te da će nastaviti da postoji šta god da se dogodi bilo kom od nas.
Ostrašćenost nikad i nikome nije donijela dobro, a jedna od karakteristika srpskog naroda jeste upravo to da se s ogromnom strašću i voli i mrzi: od partizana i četnika do „Delija“ i „Grobara“. Aktuelnog predsjednika Republike Srpske jedni obožavaju i prišivaju mu natčovječanske osobine, dok ga drugi, najblaže rečeno, ne podnose i iskonski preziru. A ništa od navedenog nije dobro i vodi jedino do produbljivanja podjela koje su pogubne za ovako mali narod, okružen s ne baš prijateljski nastrojenim komšijama.
Spuštanje tenzija i svijest o važnosti nacionalnog jedinstva, makar oko onih suštinskih pitanja, trebalo bi da predstavlja obavezu svakog srpskog političara s ove strane Drine u ovim neizvjesnim i teškim vremenima. Bez obzira da li dolaze iz vlasti ili opozicije. Znajući nas kakvi smo, prije će Drina poteći uzvodno.
Autor: Boris Knežević/Srpskainfo
