Administrativni centar Vlade Srpske, postao je mjesto gdje se pokušaj hapšenja ispreplitao sa predstavom za javnost, pa je, u trenucima koji su uslijedili, postalo nejasno šta se to, zapravo, zbilo.
Krenimo ispočetka. Nekolicina inspektora SIPA, sa rokovnikom i olovkom u ruci, kreće u pohod na predsjednika Srpske Milorada Dodika, koji se, inače, nalazi na potjernici Suda BiH. Iako, ovaj put, nije zapjevao, došlo se do utiska da mu niko ništa ne može. Ili, jednostavno, neće da može. Idemo dalje. Pred nekolicinu, staje cijela “parada” – Policija Republike Srpske, Žandarmerija, Posebna jedinica. Naoružani do zuba. Nekolicina se, nakon kratkog “okršaja”, povlači. I tu stvari postaju prilično jasne.
SIPA je pokušala da izgleda kao da nešto radi. Neko im je, možda, rekao: “hajde da se ne brukamo pred svijetom, makar pokucajte na vrata”. I oni pokucaše. Bilo im u komšiluku. Vrata im, šta će, siroti, pred nosom zatvoriše. I? Šta, i? Ništa. Kako ništa? Pa, eto, lijepo. Ništa.
Oni su svoje odradili, kamere zabilježile, mediji ispratili. Tačno onoliko koliko su trebali. A onda su krenule spekulacije. Gdje je Dodik? Da li je ostao zarobljen u zgradi Vlade Srpske ili je odletio u nepoznatom pravcu
Spojler: ništa od toga se nije desilo.
Dodik je, nakon drame koja je obišla, ne samo region, nego i svijet, krenuo u sasvim običan dan, onako, po protokolu. Malo obilazio, malo sastančio. Možda pojedincima ovakav kraj i nije naročito spektakularan, ali bilo je upravo onako kako je režiser odlučio da bude. Statiste se, ionako, ništa ne pita.
U ovim trenucima, ne možemo, a da se ne sjetimo one čuvene, koju je onomad izrekao predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić, na pitanje kako to da SIPA, iako joj je zabranjeno djelovanje, provodi akcije u Srpskoj.
SIPA, parafraziramo, može da hapsi kriminalce, ali ne i političare. I Stevandić bi u pravu.
A mi, eto, vidjesmo kako se provode zakoni koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske.
