Pitanje je da li je baćuška Tolstoj pri tom mislio da baš sve srećne porodice moraju biti na isti kalup, skrojene po „tradicionalnim patrijarhalnim vrednostima“. Uostalom, ovaj ruski plemič je bio jedan od prvih književnika 19. vijeka koji je javno progovorio o nekim, za to vrijeme škakljivim, temama.
Ali, kako god čitali ovaj ili neki drugi veliki roman, na koji god način doživljavali porodične filmove, ili zamišljali idealnu porodicu, jedno je sigurno: porodica je ljubav i topli dom.
Možda zvuči patetično, ali upravo ove odrednice mogu poslužiti kao odličan lakmus za provjeru teza o porodičnoj sreći ili nesreći.
Da li u porodici u kojoj muž mlati ženu, ili otac sina, zaista stanuje ljubav? I da li je bivak u kome ovakva porodica živi topli dom ili mučilište?
Ima li smisla jurnjava za parčetom hljeba, ako su djeca po cijeli dan sama i željna pažnje i nežnosti? Realisti bi rekli, sila boga ne moli, a pojedini psiholozi da djeca itekako osjete ljubav, čak i na daljinu, ako su tata i mama zaista posvećeni i požrtvovani roditelji.
Kako u današnjem svijetu, u kombinaciji ljute sirotinje i nametnutog potrošačkog obrasca življenja, razdvojiti bitno od nebitnog, šareniš od istinskih potreba, život od Instagrama? Teško, ali ima načina.
Tako u jednoj radničkoj porodici, već godinama, bar jednom sedmično odvoje veče za gledanje filma u kućnoj režiji uz tople kifle iz obližnje pekare. Djeca su to pamte kao najljepše doživljaje. A ovaj običaj, nastao još u vrijeme video rekordera, prenosi se s koljena na koljeno.
Možda baš ovaj primjer može poslužiti i zvaničnicima Republike Srpske, onima što se busaju u grudi junačke i zaklinju se u tradicionalne patriotsko patrijarhalne porodične vrijednosti, da malo ohanu.
I da razmisle: voli li zaista Republika Sdrpska svoje građane i svoju djecu kao rod rođeni. Dijeli li Republika Srpska sa svojom djecom i svojim građanima hljeb na stolu i krov nad glavom.
Nešto tu ne štima! Neko tu nekog, da prostite, vuče za nos.
