Reče ovo moj prijatelj nakon čitanja oglasa o prodaji stana u kojem je detaljno objašnjeno šta sve nekretnina posjeduje, kako ima super keramiku, troslojni hrastov parket, stolariju za električnim podizačem roletni, pa i tihi lift.
I sve je to pročitao, preletio, ali mu oči zastadoše na podatku da 10.000 KM košta vanjski parking. Onaj prostorčić u kojem ostavite auto, pa vam ljeti sunce usija, a zimi trebaš i metlice i spravice za struganje leda.
– Pa to je skoro jedna godišnja “najniža plata”. Da platiš dvije linije na betonu – i iznervirano i ravnodušno konstatuje.
Nekada je i on imao ideju o kupovini stana u Banjaluci. Nervirao se zbog plate, kreditne (ne)sposobnosti, broja godina za vraćanje, ostatka koji bi imao nakon vraćanja rate. Danas je odlučan da stan u Banjaluci neće kupovati. Jer, ne namjerava ostati ovdje. Jer za skoro istu cijenu kvadrata ovdje može da se nastani negdje gdje je sve normalnije.
– Ko je lud da ulupa pare u stan ovdje?! Za manje od 6.000 KM za kvadrat možete kupiti stan u Beču, gradu koji je godinama unazad proglašavan za najbolji za život. A i ovdje je politika, bezbjednost, uvijek klimava, u Austriji nije – objašnjava razloge zašto neće kupiti nekretninu ovdje.
Ekonomska, da ne kažemo klasna, nejednakost ovdje je i te kako prisutna u društvu. Neki imaju privilegiju da kupe nekretnine kao investiciju ili za luksuzan životni stil.
Ali većina se bori samo da ima krov nad glavom. Pa skupe 100.000 KM za dvadesetak kvadratića. Pa se stisnu koliko god da ih ima. Zahvalni što nisu podstanari, a zabrinuti hoće li imati posla narednih 25 godina.
Znam i one koji su se iz vlastitog stana vratili kod roditelja, jer više nisu mogli sve da poplaćaju. I one koji su sve ostavili, pa se otisnuli vani. Ne moram vam pričati kako im je.
Autor: Željka Knežević
Srpskainfo
