Za Tadića je Dodik tada bio sinonim za kriminal i korupciju, „ratni švercer, američki čovjek, baja“.
– Dodik je najskuplja promašena investicija u Srpskoj. Njegovi ljudi su uništili više od milijardu maraka. Dodiku nije cilj samostalnost Srpske, već da ta priča bude ulaznica za novo razdoblje vlasti (2014.-2018), i da se nastavi sa propadanjem Republike, koja enormno bogati brojne ljude oko Dodika – rekao je svojevremeno Tadić.
Drugim riječima, Dodik je bio sve najgore za Srpsku. Bar tako ga je predstavljao Tadić, koji je u oktobru 2014. godine opet stao na crtu lideru SNSD na predsjedničkim izborima, i umalo ga pobijedio.
Da se razumijemo, ništa ljepši vokabular nije imao ni Dodik po pitanju Tadića. Od toga da je Tadić „šalabajzer“, „izdajnik“, pa do toga da „ne misli ništa dobro Srpskoj“.
Ali, to je bilo nekada. Nepunu deceniju kasnije, dvojica rivala postali su saradnici.
I to ne bilo kakvi. „Američki čovjek“ je angažovao „šalabajzera“ da ga savjetuje, pa se tako onaj koji je nekada bio „promašena investicija za Srpsku“ pokazao kao odlična lična investicija.
Treba li onda čuditi to što sve manje građana uopšte želi da izađe na izbore, jer su uvjereni da su svi političari isti i da svi imaju isti cilj, a to je kako se dokopati vlasti.
Ako je suditi na primjeru Tadića, a i mnogih prije njega, onda se ovo može nametnuti kao logičan zaključak.
Sva ona galama, iznošenje prljavog veša protivnika u javnost, psovke i prozivke, nisu ništa drugo nego predstava za opštenarodne mase.
I kao po nekom nepisanom pravilu, oni koji najviše galame „drž’te lopova“ na kraju postanu njegovi najbliži saradnici.
Sjetite se samo Dragana Čavića, Nenada Stevandića, Obrena Petrovića i mnogih drugih.
Nemojte se onda čuditi ako sutra čujete vijest da je Jelena Trivić postala Dodikov savjetnik za ekonomska pitanja, ili da je Milorad Dodik imenovan za savjetnika Draška Stanivukovića, Branislav Borenović postao savjetnik Radovanu Viškoviću ili da Petar Đokić savjetuje Milana Miličevića.
U politici je amnezija redovna pojava.
Snjezana Karic
