Ovako odbornik Boran Bosančić „svojim riječima“ opisao kontroverzne zamjene zemljišta, u kojima Grad Banjaluka graditeljima investitorima daje top parcele u centru grada, za njive i livade u Česmi ili Vrbanji.
U toj slagalici neophodno je i „štimanje“ cijena, tako da su kvadrati na atraktivnim lokacijama u gradu, najčešće, na sniženju, dok dulumima na periferiji naglo skoči cijena. Neohodan je, naravno, i odgovarajući regulacioni plan, koji odgovara zna se kome.
Uostalom, nije slučajno što se usvajanje Urbanističkog plana grada oteglo kao gladna godina. Nisu šašavi graditelji moderne betonske Banjaluke da sijeku zlatnu granu, na kojoj udobno sjede, već decenijama.
E sad, nije baš uvijek priča o urbanim kvadratima i ruralnim dulumima tako jednostavna kako se čini. Istina je da će investitor kojem fali 100 kvadrata da kompletira parcelu te kvadrate rado platiti mnogo više nego što oni vrijede, ili da je Gradu jako stalo do duluma na kojem treba graditi nasip za zaštitu od poplava. Istina je i da nije svaka livada ista.
Ali, kako to da baš vrli investitori uvijek prvi saznaju kojom će livadom proći magistrala i na kojoj njivi treće kategorije će se graditi nasip?
I kako to da se odborničke ruke slože i da se sve može – samo kad su u pitanju regulacioni planovi i zamjene parcela?
Ima tu još pitanja, sijaset, zbog kojih je povjerenje građana u vlast srozano na nulu.
Pa čak i kada je neka transakcija opravdana, kad u njoj ima i neke zaštite javnog interesa i neke zdravorazumske logike, teško je narodu objasniti da se tu nešto ne mulja.
Svaki pokušaj obrazloženja izgleda kao ona situacija kada supruga zatekne muža sa ljubavnicom, in flagranti (u prevodu: na gomili), a on skrušeno objašnjava: Nije ono što misliš, draga!
Autor: Milkica Milojević
