Kultura nesjećanja

Laže ko god iz ondašnjih generacija kaže da nije bio ispranog mozga, duboko indoktriniran i potpuno podlegao pažljivo gajenom kultu ličnosti bravara iz malenog zagorskog mjesta, čiji su politički talenat i državnička moć do danas ostali nedosanjani san svih političara u pokušaju na prostoru bivše SFRJ. Tako sam i ja bio do neba zahvalan tetki zato što ću prvi među svojim vršnjacima posjetiti Kumrovec i već po polasku sam počeo da vrtim po glavi kako ću se hvalisati pred drugovima i preuveličavati šta sam sve vidio.

Al’ izostalo je i hvalisanje i preuveličavanje. Da ne lažem i ne pravim se politički korektan za današnje prilike, rodna kuća i rodno mjesto vrhovnog komandanta i maršala ostavili su utisak na osnovca iz provincije, naročito njegova prepoznatljiva statua u prirodnoj veličini koju sam do tada viđao na TV-u i na goblenima.

Međutim, ta ushićenost trajala je svega par sati ili preciznije do dolaska na drugo odredište jednodnevne ekskurzije, a to je Spomen-stratište Jasenovac. Pozitivni utisci iz Kumrovca potpuno su usahnuli pred onim što me je dočekalo u Jasenovcu. Od tada su prošle pune četiri decenije, ali povremeno kao da mi kroz kosti prođe ona strahovita jeza koju sam osjetio pri pogledu na fotografije izgladnjele i umorene djece i na zarđale kame i srbosjeke u vitrinama jasenovačkog muzeja.

I danas mislim da nema ništa hladnije od studeni onog kamenog cvijeta koji dominira spomen-područjem, kao što mi do danas nije jasno da prostodušni maturanti iz vaganske škole kojima je to bila prva ozbiljnija ekskurzija u životu i prvi odlazak malo dalje od kuće, od Jasenovca do povratka kući u autobusu nisu pustili gotovo ni glasa.

Umjesto očekivane razigranosti i pjesme, nezamislivo su ćutali ili jedva čujnim šapatom razmjenjivali tek poneku riječ. Niko im u Jasenovcu nije držao političke govore, pogotovo ne zapaljive, jer su svi ostali pod utiskom onoga što su vidjeli i čuli od kustosa.

Od tada je prošlo četiri decenije, a u nedjelju će se u Donjoj Gradini u organizaciji Vlade Republike Srpske obilježiti osam decenija od proboja i oslobađanja jasenovačkog logora koji je po užasima prevazišao i po zlu nadaleko čuveniji „Aušvic“.

Nažalost, sve dosadašnje vlasti Republike Srpske, među kojima je najodgovornija aktuelna zato što je najdugovječnija, nisu ni približno koliko su bile obavezne gajile kulturu sjećanja na srpsko stradanje u sistemu logora „Jasenovac“, zbog čega jasenovački genocid još nije zauzeo najznačajnije mjesto u nacionalnoj svijesti srpskog naroda. Teško da će i zauzeti zato što đačke ekskurzije ne idu ni u Donju Gradinu, kamoli u Jasenovac, ali u prvom redu zato što ćemo svi koji u nedjelju dođemo u Donju Gradinu umjesto govora kojima se odaje počast i pokazuje pijetet prema nevinim žrtvama ustaških zločina, slušati mantre o patriotama i izdajnicima. I zato nam ne treba nikakav Šmit pored nas ovakvih kakvi smo!

P.S. Za poseban tekst je to što od one muzejske postavke koja je prije četiri decenije u dječarcu iz provincije probudila jezu i ostavila ga bez riječi danas nema ništa, jer je većina zarđalih kama, srbosjeka i drugih eksponata preko Vašingtona i Zagreba na kraju završila negdje u mračnom depou jasenovačkog muzeja u kojem skuplja veću prašinu nego nekada u Arhivu Republike Srpske.

P.P.S. U nizu političara za kojima niko ne bi žalio kada bi ih Bog prije vremena uzeo sebi, Bog je uzeo jedinog za kojim žale svi. Srđane, boli, raskide dušu…

Nezavisne