Dakle, Kočićev zbor, već viđeno.
Zvijezde su bili šatorski muzikanti, političari, bikovi i cure kiptećih oblina. Negdje tamo daleko na začelju, u njihovoj dubokoj sjenci, ostali su jedan akademik, jedno talentovano djevojče, troje vrhunskih glumaca, i pedesetak sjajnih mladića i djevojaka, koji igraju folklor, sviraju harmonike i pjevaju izvornu narodnu muziku.
Njima su, naravno, političari i muzikanti ukrali šou.
Bila je i pijanka, lumperajka, krkačina. Pjevalo se „reci, brko, dal’ bi jeo, supe masne ali prvoklasne“, dok su se zakleti pravoslavci, okićeni krstovima, tetovažama i majicama eksplicitno nacionalističkog sadržaja, davili vrućom jagnjetinom.
Dakle, Kočićev zbor, slika i prilika nas i stvarnosti naše.
Jer, da se ne lažemo, nema poštenijeg suočavanja sa sadašnjošću, a bogami i sa budućnošću našom, od slika i video klipova sa Kočićevog zbora, koji su preplavili društvene mreže.
Ili, da parafraziramo izjavu jednog popularnog političara: u Kočićevom zboru se ogledamo, kao u ogledalu.
I zato nije vijest da je najbolji bik dobio veću novčanu nagradu od pisca – akademika, koji je dobitnik Kočićeve nagrade.
I nije vijest da su šatordžije za 3 dana zaradile i do 100.000 maraka.
I nije vijest da je juče desetine hiljada mladih, a bogami i vrlo odraslih zborača, kunjalo i mamuralo, sve ponosni što su ponedjeljak dočekali u takvom stanju, pa iz opravdanih razloga ne mogu da rade, uče ili, bože mi oprosti, čitaju Kočićeve pripovjetke.
Kolone automobila, koje su u subotu zakrčile drum ka Manjači, sada su krenule u suprotnom pravcu, put Slovenije, Austrije, Njemačke, Švajcarske… U klimatizovanim mercedesima i golfovima mnogi će od njih zapjevati „nema raja bez rodnoga kraja“, ali nikom neće pasti na pamet da se u “rodni kraj” vrate, osim na „urlab“.
U Kočićevo doba njemački su govorili samo okupatori iz „mrske carevine“, danas je to na Kočićevom zboru, maltene, maternji jezik. Sinovi Manjače su već spjevali nekoliko lascivnih pjesmuljaka o „Švabicama.“
Autor: Milkica Milojević
Srpskainfo
