Ideš da se nađeš sa porodicom, da vidiš majku, oca, baku, deku, voljenu osobu, drugaricu. Ideš na fakultet u drugi grad. Gledaš na sat kada će tvoj voz ili autobus naići. Sjediš na klupi. Čitaš novine. Razmišljaš kako ćeš provesti dan. Posmatraš okolinu, misliš „Oh, kako je lijep dan danas“. A ne znaš da ti je zapravo posljednji.
Nečija majka je ostala bez djeteta, nečiji deka je ostao bez unuka, nečiji sin je ostao bez oca, nečija žena je ostala bez muža. Neće se više nikada vratiti u svoj topli dom. Neko je ostao bez ruke, neko bez noge.. Novi Sad je zavijen u crno.
Da li se događaj u Novom Sadu u kojem je život izgubilo 14 osoba može nazvati „tragedijom“ ili je to rezultat nemara nadležnih i sistemske korupcije? Iako nadležni insistiraju na tome da urušena nadstrešnica nije bila dio projekta renoviranja, krivac za ovu nezapamćenu tragediju mora postojati negdje. Ali, bolje je pitati, ko će biti žrtveno jagnje? Da li će krivac zaista odgovarati?
Naši roditelji su nas naučili da bez obzira na semafor, uvijek pogledamo lijevo i desno dok prelazimo ulicu. Ali, izgleda da ćemo morati pogledati i gore. Za svaki slučaj. Jer, nikad ne znaš šta te čeka. Očigledno više nigdje nismo sigurni i bezbjedni. Došli smo u situaciju gdje je, nažalost, strah postao naša svakodnevnica. Došli smo u situaciju da se svaki dan zapitamo: „Da li će se i danas nešto loše desiti? “
Neko je tog crnog petka kupio peronsku kartu, a dobio rajsku. Nečija nadanja i snovi su zauvijek ugašeni tog dana. I ne, ovo nije ružan san iz kojeg ćemo se probuditi. Ovo je nažalost naša stvarnost, koja svakim danom postaje sve gora i tužnija. Život više nikada neće biti isti.
Da li će se i o ovome kao i o svemu do sad pričati i pisati samo par dana? Vidjećemo.
A za kraj..
Anđela, Sanja, Vasko, Stefane, Miloše, Đuro, Vukašine, Goranka, Milena, Nemanja, Milice, Đorđe, Saro i Valentina – ne smijemo vas zaboraviti.
Autor: Sanja Dragić/Srpskainfo
