Nije sve u rezultatima. Nije sve u tabeli. Statistika jeste bila hladna, a ono što je Željko vratio ovom klubu bilo je sve osim hladnog.
U Partizan je ušao kada nije imao ništa, osim poluprazne tribine. Ušao je u klub koji je bio više simbol, nego ekipa.
Klub, finansijski mrtav. Sportski marginlizovan. Emotivno ispražnjen.
Narušenog identiteta i tihe sumnje da će se ikada vratiti onaj prepoznatljivi žar.
Ali, istorija kaže – Vaskrsao je Partizan!
Evroliga je vratila Partizan među najbolje, jer je Željko sjeo na klupu.Toliko je veliko bilo njegovo ime. Stigla je i trogodišnja licenca. A, 2023. godine pod rukom je bio i ulazak na Fajnal for, poslije više od decenije.
Željko Obradović je vratio emociju, ljubav, pune tribine, onu staru vezu između kluba i navijača koju ne može stvoriti ni jedan “projekat”, ni jedan ugovor.
Učio nas je opet da vjerujemo. Da se nadamo. Da je Partizan više od sporta. I zato se danas postavlja pitanje, jesmo li i mi njemu vratili isto?
Nije ovo samo kraj jedne ere. Mnogo je više.
Ako ćemo iskreno, lako je danas upirati prstom u trenera. Lako je reći da su rotacije bile slabe, da je ritam pao, da je serija poraza bila taktički problem. Jeste, ali, nije.
Postoji nešto važnije, dublje i opasnije – koliko smo lako zaboravili sve ono što je nosio na svojim leđima? Koliko smo se brzo odrekli čovjeka koji nam je vratio snove, samo zato što trenutna realnost nije bila savršena?
Šta je sa drugima?
Šta je sa ljudima iz Uprave, sa sistemom, sa odlukama iz kancelarija koje ne trče po terenu, ali utiču ili određuju ritam sezone?
Koliko puta je ovaj Klub pravio iskorake koji nisu bili praćeni jasnom vizijom, dugom strategijom, niti stabilnim planom?
Koliko je odluka bilo doneseno preko noći, a posljedice ostavljene na leđa jednog čovjeka?
I onda se pitam, da li je samo on kriv?
Usuđujem se reći – nije. Preuzeo je Partizan u najtežem trenutku, kada niko drugi nije htio ni da se približi. I zato je teško povjerovati da bi ga baš sada, u sličnom stanju, samovoljno napustio. Nekim odlascima prethode u tišini glasni pritisci, a oni se nikada ne vode u statistiku.
Ovo je bila sezona u kojoj je pritisak bio veći od povjerenja.
Željko je uvijek bio više od trenera. Bio je oslonac. Bio je simbol. Bio je veza s vremenom kada je Partizan imao dušu, prepoznatljivost i ponos. I zato njegov odlazak nije samo sportski događaj.
To je emotivna pukotina, društveni trenutak, unutrašnje ogledalo navijačke zajednice.
Uvijek će živjeti slike na prepunu i preporođenu Arenu, nevjerovatnu atmosferu (koja je prerastala u sociološki fenomen) Žoca pored aut linije, crvenog lica, nenormalne energije i prevelike ljubavi prema Partizanu.
P.S. 2021. godine, kad si se vratio, vjerovatno je bio najsrećniji dan u mom životu, u sportskom smislu. Vjerovatno najsrećniji u životu svakog Partizanovca.
Željko, hvala ti za sve.
Za sve što si bio.
Za sve što sam/smo bili dok si bio tu.
I… Obradović Željko!
Autor: Danina Rakita/Srpskainfo
