Javna je tajna da je, u javnom sektoru, zaposlen veliki broj onih koji ne dolaze na posao, a uredno primaju platu.
Javna je tajna da su javna preduzeća do koske izjeli stranački uhljebi.
Javna je tajna da je nepotizam naš realizam.
Ali, javna tajna, u posljednje vrijeme, sve je manje tajna. Nema morala, nema sramote, nema odgovornosti, pa tako oni, koji su nas zarobili u „javno na njihov način“, sada javno o tome i govore.
Ispisujući ove redove, sjetih se one stare latinske – „Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu“.
Jasno je ko je ovdje prisvojio ulogu Jupitera, a kome je pripala uloga vola. I sad se Jupiter grčevito drži te uloge, a vo će da vuče, baš kako je i navikao. Jer, ne zna za bolje.
Javna preduzeća u Republici Srpskoj sve su, samo ne javna. Neotuđivi resurs, koji je, po receptu nepotizma, dat na raspolaganje i upravljanje.
Tako su i za havariju u Šumama Srpske, po priznanju ovdašnje vlasti, debelo zaslužni stranački uhljebi. Možda su to oni isti neradnici koje, koncem 2022. godine, pomenuše naši izabrani, a zasigurno oni koje preko koalicionih sporazuma tu i postaviše.
Da bez sankcija niko neće proći, osim onih koji su bez sankcija prošli, davno je već postalo jasno.
Što se tiče morala, morali su. Što se tiče odgovornosti, odgovarajući su.
Javna je tajna da se ovdje zakoni mijenjaju, prekrajaju, prilagođavaju, ignorišu. Nepotizam, korupciju i slične pošasti liječimo smjenama, a tek u izolovanim slučajevima zatvorskim kaznama.
Ako iko iza rešetaka i završi, to obično budu “lovokradice”, a ne njihovi nalogodavci.
Najslabija karika u svemu tome je pravosuđe, koje je, da javno izgovorim, ruka spasa za ovdašnje političare.
Dok su preduzeća u rukama nezasitih uhljeba, ogoljena do posljednjeg lista, korupcija cvjeta i cvjeta i cvjeta.
I zna se kome miriše.
