A ako uzmemo u obzir da su naši mediji puni Mile, a narod nema šta da jede pa ne može ni da spava, sasvim je prihvatljivo da je Lemi postao alfa i omega u životu svakog prosječnog čovjeka Republike Srpske.
Mislim se ja nešto, majku mu staru, šta će biti kad jednog dana Mile ne bude. Znam, reće svi, bili su tu mnogi drugi prije njega poslije kojih se nastvilo dalje, al ipak Mile je jedan. I tako sa strahom o nemogućem nastavim da razmišljam šta bi se desilo da nas On napusti? Hoće li život nastaviti i dalje da teče ili će možda vrijeme da stane, rijeke da se zaustave, a planine da se razmaknu i progutaju Srbe kao da ih nikad i nije bilo. Možda će poslije Mile da se na nas surdukne lavina zvijezda, možda će neka kometa da se okomi na Srbe iz Bosne, ili ko zna kakva prirodna nepogoda za koju samo Mile zna lijek. Ili ćemo da nestanemo kao Atlantida, pa da o nama pričaju kao o mitu. Malo je vjerovatno, ali opet, sve je moguće kada je u pitanju svemogući. Lijepo ljudi kažu: „Dok je Mile, biće i Srpske.“
Ali opet razmišljam, pa “nije Mile veverica”, kao što bi to znao reći Zoran Cvijanović, ne bi on svoju Srpsku i svoje Srbe ostavio na milost i nemilost. Sigurno je On kao pravi pastir već negdje spremio tor za svoje ovce u koji će ih kad vidi da se njegova borba bliži kraju svabiti na sigurno. Misli srpski Mojsije na sve, a što je najvažnije na putu ka izbavljenju narod mu vjeruje i slijepo ga slijedi. I sad mi je tek jasno što Mile onolike pare baca na atoputeve širom naše nam Republike. Vidiš, to mora da je taj put izbavljenja.
Mada, nikad ne znaš šta može da se desi.
Može Mile da iznenada ode i ostavi puteve nedovršenim, a mi kao obezglavljeni počnemo da teturamo u potrazi za novim vođom. I šta onda, koga tražiti? Kome vjerovati?
Zato treba djelovati na vrijeme i spriječiti ovakav scenario.
Iskreno, ne može svako da bude vrhovni vođa nacije. Da bi se uspeo na tron moraš da se žrtvuješ i odričeš, ali i da znaš kako da zavladaš masom. Na kraju krajva morao je i Mile nekako da dođe do ovoga što je danas. E, da biste se uzdigli ovako visoko morate znati pravi način na osnovu kojeg se u Republici Srpskoj postaje „dika i ponos nacije“ kako to vole reći.
U strahu da poslije Mile ne ostanemo, bez velikog predvodnika naroda, pomislih, možda bi trebali osnovati neku akademiju u kojoj bi se obučavali pretendenti za tron gdje bi, kad dođe sudnji dan, samo najbolji mogao da bude prestolonasljednik.
Al’ opet, nije to baš ni toliko lako izvodivo. Prvo bi se trebali naći profesori koji nisu korumpirani, a u RS bi to bio dugogodišnji posao. Onda, trebala bi se obezbjediti zgrada u centru Banjaluke, ali smetao bi Banski dvor. Ipak, mora zgrada biti u centru, jer kako bi inače polaznici išli na praksu u Palatu predsjednika, i po mogućnosti da bude roze boje i u staklu, ne bi li razbila monotoniju onih dosadnih i starih zgrada što su još samo u centru ostale. Zatim, problem bi nastao pri odabiru polaznika, pošto nema tog čovjeka koji ne bi zamijenio Milu na putu izbavljenja Srpskog naroda. Da bi se izbjegao veliki broj participanata, najbolje bi bilo staviti visoku školarinu, bar to prolazi na redovnim studijima.
Ipak iz straha da moj tekst ne dopre do onih koji bi ovu ideju razradili i sproveli u djelo donosim vam kratak presjek najvećih vrlina koje morate posjedovati da bi postali „čuvar Srpske“ nadajući se da ćemo po već oprobanom receptu poslije Mile, dobiti novog, pa da zemlja može da nastavi da se okreće.
1. Prvo trebate osmisliti dobru parolu koja će narodu ulijevati sigurnost, npr. „Srpska zauvijek“ ili „Moja kuća Srpska“.
2. E sad, kad ste se uspijeli poistovjetiti sa republikom, kada je tvoj glas glas republike, e tada ste završili sa prvim korakom, personalizacijom politike. Drugi korak je malo lakši. Ovdje je najvažnije da ste uvijek uz „svoje“, a da „druge“ napadate, psujete i omalovažavate. Ali nemoj puno da se uživiš jer to je samo prividno, šou za mase kojim stičeš reputaciju čuvara zemlje i svog naroda.
3. Veoma je važno imati svoj medij, naravno uvijek prvo pokušajte sa javnim servisom, koji će pratiti svaki tvoj korak i sa oduševljenjem izvještavati o tvojim poduhvatima.
4. Ne smiješ zaboraviti da narod voli i da putuje, a bez autoputeva nema ni putovanja. Zato se pri’vati posla, nađi kompanjona iz niskogradnje i opleti po asfaltu, nema veze ako ga malo i preplatiš, samo neka se putevi grade, neće ti niko zamjeriti.
5. Takođe je važno razviti zdrav odnos sa našim velikim srpskim biznismenima i to po sledećem scenariju: Tajkun uzme kredit za firmu, pa je ojadi za koje milionče, a onda nastupaš ti, tako što preuzimaš taj isti kredit na svoja i leđa države da bi spasio radnike od ulice. To bi se mogao nazvati npr. posao na rate, radnik plati porez državi, a iz budžeta se otplaćuje kredit koji privremeno održava firmu na nogama, kao i tog istog radnika na njegovom radnom mjestu. Može li bolje?
6. Zatim moraš da pokažeš da si čovjek iz naroda, a kako ćeš to drugačije uraditi, nego pjesmom. Postaviš šator, kupiš pića i ića, i zapjevaš neku narodnu. Ipak, ako nisi obdaren lijepim i umiljatim glasom, tu nastaje problem, jer bez pjesme se ne može.
7. Moraš i da voliš sport, jer narod pored asfalta voli i igara. Pa tako, odeš ponekad na neku utakmicu, podigneš tri prsta, malo psuješ, i to je dovoljno. I nemoj da zaboraviš da sponzorišeš naše bokserske šampione, naravno iz budžeta, jer voli naš svijet malo krvave predstave, kad već nemamo kečere.
8. Važno je ne zaborviti stalno spominjati i otadžbinski rat, te kako su životi mnogih boraca uzidani u temelje RS. To je jako bitno, jer bez tog temelja danas ne bi bilo ni potkrovlja te iste Srpske, po kojem „vašare“ ponosni srpski „junaci“ i moćnici, a možda ćeš i ti jednog dana ako dođeš do krune.
9. Obavezno šuruj sa crkvom. Sa ocima pravoslavne nam crkve pravi bankete, slavlja i narodna veselja, te gradi bogomolje gdje god ti se ukaže prilika. Tako će svi oni koji slijepo vjeruju u Boga vjerovati i u tebe kao da si sam On lično.
10. I za kraj moraćeš se potruditi da naučiš napamet rečenicu „Republika Srpska je trajna i samoodrživa, dok je BiH vještačka tvorevina koja nema budućnost“ koju ćeš koristiti kao odgovor na svako pitanje. I da, drži se Dejtona k’o pijan plota, a kad te uhvati dosada tu postoji referendum, za kojim potežeš čisto iz zabave, jer svakako ćeš ga povući.
Koliko će ovi savjeti piti vode pokazaće vrijeme.
E sad, ako ste bili jedan od upornih i onih kojima se dalo pročitati ovaj tekst do kraja znam da ćete pomisliti o čemu ovaj priča, pa neće Mile nigdje. Razumjem ja to, i razumijem da ćemo još mnogo godina živjeti pod crvenom zastavom što će se vioriti sa novog vidikovca u Laktašima, jer ruku na srce i ovi ofarbani u druge boje nisu ništa bolji, i da će još mnogo vremena proći dok ti ne bude trebala „crvena knjižica“ da se zaposliš, ali jednostavno ne mogu da izbacim misao šta bi bilo kad Njega ne bi bilo. Probaj da se zamisliš i ti…
eTrafika.net
