Blagojević: Ne može se ukinuti Republika Srpska
U jeku rasprava koje se uveliko vode o rezoluciji o Srebrenici, o kojoj je planirana i debata u Generalnoj skupštini UN, neki od učesnika iznose tvrdnje da bi ta rezolucija, ako bude usvojena, mogla biti osnova da se pred Međunarodnim sudom pravde traži poništenje Dejtonskog mirovnog ugovora i ukidanje Republike Srpske.
Zagovornici ove ideje iznose da bi, na temelju navedene rezolucije, neka od država članica UN mogla, iako nije strana ugovornica Dejtonskog sporazuma, da tuži recimo Bosnu i Hercegovinu pred Međunarodnim sudom pravde i tako ishodi poništenje Dejtonskog sporazuma i ukidanje Republike Srpske.
S obzirom na važnost ove teme postoji potreba da se ukaže na pravnu neutemeljenost navedenih ideja i tvrdnji.
Naime, ukoliko bi Generalna skupština UN i usvojila rezoluciju o Srebrenici taj akt ne bi mogao biti pravni temelj da se na osnovu njega traži poništenje Dejtonskog sporazuma niti da se traži ukidanje Republike Srpske.
Razloga za to je nekoliko
Kao prvo, član 12 Povelje UN zabranjuje usvajanje ove rezolucije, jer propisuje da sve dok Savjet bezbjednosti UN u pogledu bilo kog spora ili situacije obavlja zadatke koji su mu radi održanja mira i bezbjednosti u svijetu povjereni tom Poveljom, a Savjet bezbjednosti to u kontinuitetu čini u BiH od 1992. godine sve do danas, Generalna skupština neće davati, jer joj Povelja to zabranjuje, nikakve preporuke u vezi sa bilo kojim sporom ili situacijom pod nadležnošću Savjeta bezbjednosti.
Stoga ova zabrana svakako uključuje situaciju u BiH i sva pitanja u njoj, uključujući i Srebrenicu.
Zatim, takva eventualna rezolucija nije pravno obavezujući akt, zato što rezolucija uopšte nije pravni akt nego se radi o političkom aktu. Stoga nijedan sud na svijetu ne bi mogao suditi niti presuđivati po političkom aktu, budući da svi sudovi sude samo na osnovu pravno obavezujućih pravnih akata.
Na ovo treba ukazati imajući u vidu da se oni koji žele poništenje Dejtonskog sporazuma i ukidanje Republike Srpske bave mišlju i spremaju se da poslije rezolucije o Srebrenici zatim (iz)lobiraju i podizanje tužbe kod Međunarodnog suda pravde, kao najviše sudske institucije u sistemu UN.
Međutim, takvo nastojanje bi, ako se drži do prava, bilo lišeno svakog pravnog smisla i osnova, budući da taj sud sudi samo na osnovu pravnih akata propisanih članom 38 Statuta tog suda. U tom članu je propisano da Međunarodni sud u svakom sporu pred njim primjenjuje međunarodne konvencije, to jest međunarodne ugovore, opšte ili pojedinačne, međunarodni običaj, odnosno opšta pravna načela.
Zašto je tako propisano u Statutu?
Pa upravo zato što svaki sud, kako je prethodno naglašeno, može da sudi samo na osnovu pravnih, a ne političkih akata kakva bi bila eventualna rezolucija o Srebrenici. Ona, dakle, iz tih razloga nije nijedan od pravnih akata iz spiska pravnih akata koje propisuje član 38 Statuta Međunarodnog suda pravde i zato ta rezolucija ni na koji način ne može biti osnov za poništenje Dejtonskog sporazuma i ukidanje Republike Srpske.
Osim toga, takvo nešto ne može se pravno valjano ishoditi i zato što Dejtonski sporazum i Republika Srpska niti su nastali niti su protivni bilo kojem pravnom aktu iz člana 38 Statuta Međunarodnog suda pravde, uključujući i Povelju UN.
Kod ovakvog stanja stvari ni Međunarodni sud pravde u takvom sporu ne bi mogao suditi tako što bi stvorio neku svoju normu pa po njoj presuđivao, već može da sudi isključivo na osnovu navedenih pravnih akata iz člana 38 svog Statuta, a nikako na osnovu političkog akta u vidu rezolucije Generalne skupštine UN.
Vrijedi dalje reći da su ugovorne strane Dejtonskog sporazuma samo Bosna i Hercegovina, Republika Srpska, Federacija BiH, te Republika Hrvatska i SR Jugoslavija – danas Republika Srbija kao njena pravna nasljednica.
Dakle, samo neka od država kao strana ugovornica – Srbija ili Hrvatska bi mogla da traži poništenje Dejtonskog sporazuma pred Međunarodnim sudom pravde, a da BiH u tom slučaju bude tužena, što se gotovo izvjesno nikada neće dogoditi.
Nijedna druga država to ne bi mogla zahtijevati, jer nije ugovorna strana Dejtonskog sporazuma.
On se ne odnosi bilo kako na druge države i on je za svaku od njih tzv. res inter alios acta, usljed čega svaka druga država nema locus standi, tj. nema pravo pristupa Međunarodnom sudu pravde u ovakvom slučaju.
Pored svega navedenog, mora se na kraju naglasiti i da bi svaki pokušaj neke druge države da od Međunarodnog suda pravde traži poništenje Dejtonskog sporazuma i ukidanje Republike Srpske bio flagrantan i težak oblik miješanja u unutrašnja pitanja BiH kao države članice UN, jer je pitanje njenog ustavnog uređenja, a to znači i postojanja Republike Srpske i Federacije BiH, isključivo unutrašnje pitanje BiH u koje, saglasno članu 2 Povelje UN, nemaju pravo da se miješaju ni UN niti bilo koja druga država.
Autor: Dr Milan Blagojević
Dr Milan Blagojević Foto: Arhiha/Potpisivanje Dejtonskog sporazuma
