Novak Đoković je najbolji teniser svih vremena. Tu činjenicu gotovo da i ne pokušava niko više da ospori, jer je srpski teniser brojkama toliko pomjerio granice, da bi se svaka drugačija tvrdnja graničila sa glupošću.
Eventualno možemo govoriti o stilu, ljepoti igre, gracioznosti pokreta ili nekoj drugoj apstraktnoj kategoriji, ali kada se u priči dohvatimo činjenica potkovanih brojevima i rezultatima, svaki tračak dieleme odmah nestaje.
Novak je najbolji. I slovima tačka.
I to je nešto što mu teniski svijet neće nikada oprostiti. Novak Đoković se sa svojim imenom, porijeklom, načinom razmišljanja, ponašanjem, energijom, u stvari cijelim svojim postojanjem ne uklapa u profil najboljeg igrača ikada kao oni prije njega u “sportu za gospodu“.
Možda bi u fudbalu kao Maradona mogao da bude ikona potlačenih, ali u sportu koji je uvijek bio simbol bogataša i buržujstva neko njegovog pedigrea je jednostavno persona non grata.
Takav kakav je, na sve je to dolio ulje na vatru kada je osnivanjem nove teniske organizacije ušao u borbu protiv establišmenta u sportu koji se busa u tradicionalne grudi i vrijednosti koje je davno izgradila bogataška elita.
Zbog toga je u medijima svaki njegov korak sa posebnom pažnjom seciran i satanizovan. Svaka pobjeda i titula koji je njegov uspjeh činila većim bila je nož u srce svih koji su iz petnih žila navijali da doživi neuspjeh.
Zato su mu oduvijek zviždali, provocirali ga, vrijeđali, napadali njegove životne filozofije, postavljali pitanje porijekla, udarali na porodicu i osporavali svaki rezultat koji bi napravio.
I kada bi mu aplaudirali tokom pobjedničkih ceremonija, radili bi to zbog sebe, zbog sjete i prošlih vremena kada su na tim pijedestalima stajali neki njima draži šampioni.
A Novak je na sve to pokušao da odgovori na miroljubiv način. Slao je srca, zahvaljivao im se (što ga mrze), pružao ruku prijateljstva.
U pojedinim trenucima je to čak i njegovim vjernim fanovima umjelo da bude iritantno da su se pitalu zašto mu to treba u životu i zašto ih jednostavno ne otera sve u majčinu.
A Novak se trudio, obarao rekorde i pokušavao da makar zasluži poštovanje zbog uspjeha, ako već ne može da dobije ljubav.
Ali nije vrijedelo ništa. Od Melburna, do Njujorka, jednostavno nisu mogli da mu oproste uspjeh i to što nije dio njihove imaginarne elite.
A onda je kao i njegovim fanovima i Novaku dozlogrdilo.
– No more mister nice guy – što bi rekao u pjesmi čuveni roker Alison Kuper.
Umjesto srca, uslijedile su su psovke.
Novak je prigrlio u sebi novootkrivenu ulogu antiheroja, čovjeka kojeg je prestalo da bude briga šta o njemu misle mediji, navijači i kolege sve dok na terenu radi pravu stvar – pobjeđuje i osvaja trofeje.
Sada je njegov sukob sa navijačima postao stanadardan dio repertoara. Provokacije, zvižduci, vrijeđanje, ometanje, šta god da je na repertoaru od Pariza do Londona, Đoković prvo poentira na terenu ostavljajući rivala nemoćnog, a potom se bez pardona obračuna i sa publikom i protivnikom poput čuvenog spuštanja slušalice Benu Šeltonu.
Gestikulacije kojima izaziva publiku da mu jače zvižde sada već postaju standard, a na Dejvis kupu je otišao i korak dalje pa je bahatim Britancima držao predavanje u dvorani kako treba da se ponašaju nakon što su pokušali da ga ometaju tokom pobjedničkog govora.
I ono što je najbolje od svega, to kao da mu daje posebnu energiju da igra još bolje, da izvlači iz sebe dodatnu snagu. Čak i kada djeluje da mu je energija pala i da se ugasio, navijači su takvim ponašanjem zapravo postali njegovo pogonsko gorivo koje ga budi iz sna.
Kao da je u jednom trenutku u glavi prezupčio, ako već ne možete da me volite, da vam dam još razloga da me do koske mrzite.
I kad je moglo da se pomilsi da mu je nakon svih rekorda ostalo još da osvoji olimpijsko zlato i kaže zbogom tenisu, Đoković je nakon osvojenog Završnog mastersa u Torinu i posebno mastersa u Parizu neposredno prije toga poručio odlučniji nego ikada, ide da osvoji zlatni slem i srušim Konorsov rekord po broju titula i to u godini u kojoj će proslaviti 37. rođendan.
Kako je rekao komentator Nebojša Višković na kraju meča protiv Kamerona Norija kada su Britanci zviždali i urlali zaboravljajući na gospodstvo koje propagiraju na Vimbldonu: Ne vrijedi gospodo, možete da zviždite koliko god hoćete, on će opet pobijediti. Shvatite to već jednom.
A Novak je shvatio i nastavio da gazi.
Nema više ljubavi za bahate i bezobrazne.
Nova.rs
