Osvojio je brojne titule trenirajući juniorske i seniorske ekipe KK Radnički, Crvenu zvezdu, Maribor 66, Borovo, Al Wasl, ali i nacionalne selekcije reprezentaciju gluvih Jugoslavije, Iraka, UAE i selekciju Jugoslavije za Balkanski sampionat.
Nekoliko puta je bio predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza Srbije. Osnivač je Košarkaškog kampa na Zlatiboru zajedno sa pokojnim Mikijem Pavićevićem 1976. godine. Osnivač je takođe Pokreta Mini basketa, Razvojnog trenažnog centra, Više košarkaške škole, Obrazovnog centra. Gradio je košarkaške terene i poluterene, sa Mrkonjićem i KK Radničkim osnivač je firme “Trofej Beograd” i “Basket grup”.
4 faktora uspjeha
Njegova misija sa organizacijom „Živimo zdravije“ je da ljudi na ovim prostorima shvate koliko je važna fizička aktivnost za očuvanje zdravlja.
On je od 1996. godine promoter Uličnog basketa 3 na 3, a zajedno sa Đorđom Subanom prezentovao je Adidas streetball.
– Smatram da nisam veliko ime u domaćoj košarci, ali sam veliki radnik. Pored onoga što sam radio profesionalno za egzistenciju kao igrač ili kasnije kao trener, uvijek sam dodatno radio kako bih unaprijedio stanje u našoj košarci. Treba uvijek školovati i usavršavati igrački i trenerski kadar, jer su to dvije komponente koje donose rezultat. Pored igrača i trenera, važna je dobra organizacija i mediji. Ako imaš dobar rezultat, to treba svako da zna – priča Bata Đorđević za Srpskainfo.
Dijete Radničkog
Rođen je u Beogradu, a košarkom počeo da se bavi 1954. godine. Igrao je aktivno do 1965. Bio je, kaže, dijete Košarkaškog kluba Radnički.
– Meni je to bio porodični klub koji se nalazi na Crvenom krstu. Osim košarke tu se trenirao boks, rvanje, planinarenje i tako dalje. Beograd je bio jedan od košarkaških centara u bivšoj Jugoslaviji, ali su jaki klubovi postojali i u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani. Tu su igrala naša djeca, koja su stasavala u vrhunske igrače. Stručnjaci koji su unazad 60 godina vodili našu košarku su zaista velikani. Oni su bili moji učitelji i prijatelji, stariji od mene, pod broj jedan Nebojša Popović, pa Raša Šaper, Aca Nikolić, Bora Stanković i Ranko Žeravica. Oni su bili stubovi košarke, koji su kod nas donijeli najbolje od trenerskih škola i sistema Amerike i Rusije, pa su naši igrači vrlo brzo postali svjetska velesila. Ja sam zahvaljujući Ranku Žeravici sa Ekonomskog fakulteta otišao na višu pedagošku školu, za profesora fizičkog vaspitanja i trenera. Kada sam počeo, trenirao sam pionirske selekcije, čak i mini basketaše. Poslije sam trenirao juniore, pa seniore, sve do nacionalnih timova. Rad sa košarkašima je dugotrajan i on počinje od najmlađih dana. Ako hoćete vrhunskog košarkaša, morate godinama da ga pripremate – ističe Bata Đorđević.
Učitelji
Veliki dio njegove karijere vezan je za sportski klub Radnički iz Beograda.
– Moji učitelji u Radničkom su bili Bora Cenić, Vlada Marković i Ranko Žeravica. Ranko Žeravica je trenirao prvi tim u koji sam ubrzo ušao. Oni su svi željeli da stvore vrhunske timove i superkvalitetne košarkaše. I stvorili su. To je bio rezultat rada ljudi koji su nesebično prenosili svoje znanje i iskustvo. Kao trener sam se usavršavao već kroz rad sa najmlađima, radeći od 1966. do 1971. godine u OŠ “Marko Orešković” na Novom Beogradu. Neke od mladih košarkaša vodio sam u KK Radnički, gdje su nastavljali karijere. Kroz kadetske i juniorske selekcije pojedinci su došli i do prvog tima (Jarić, Ilić, Đorđević, Zupančić, Vučinić, Brzić, Novović, Đokić,Vučurović, Skoko, Mastilović, Hranisavljević i drugi). Domaća košarka je imala sjajne generacije košarkaša koji su kasnije uzimali zlatne medalje na svjetskim šampionatima. To je bio rezultat rada ljudi kao što je bio Ranko Žeravica – navodi on.
Kao trener seniorske ekipe je od 1971. do 1978. radio sa prvim timom Crvena zvezde.
– Tada je postojala generacija sigurno najboljih igrača koje je Zvezda imala, to su bili vrhunski igrači i ljudi, reprezentativci, Cvetković, Vučinić, Slavnić, Simonović, Kapičić, Pavlović, ali i jedna generacija izuzetno nadarenih mlađih igrača – Šarjanović, Rakočević, Lazarević, Pešić, kasnije Koprivica, Grujičić, Vukosavljević, Bogosavljev, Nikolić, Latifić, Žigić. Davali smo tada šansu i mladim igračima da igraju i da se dokazuju, pored proverenih asova. Danas imamo problematičnu situaciju, jer je u našim klubovima puno stranaca, tako da se o našim mladim igračima niko ne brine. Stoga oni veoma mladi odlaze u inostranstvo, kao što je nedavno bio slučaj sa mladim Topićem – objašnjava Đorđević.
Iver ne pada daleko od klade
Njegov sin Aleksandar Đorđević je jedno od najsvetlijih imena srpske košarke, kao igrač i kao trener.
– Ja sam Aleksandru pomogao tako što sam bio u košarci i što je pored mene zavolio taj sport. Vodio sam ga kao klinca sa sobom na utakmice. Brzo je pokazao da je talenat. Već sa devet godina je počeo da trenira košarku. Imao je sreću da je od starta pa do kraja karijere imao najbolje trenere. Ja sam ga tokom karijere savetovao, pričao s njim, nikada ga nisam trenirao. Trebao je da ide u Ameriku po završetku srednje škole, ali on je tada želio da ostane da trenira i igra u Partizanu. Rekli su mu da će dobijati više šanse da igra u prvom timu. Pitao sam ga čija je to odluka – njegova ili Kićina. Kićanović je tada bio predsjednik Partizana. Aleksandar je rekao samo: “Odluka je moja”. Rekao sam mu da stojimo kao roditelji iza njega i poštujemo njegovu odluku. To je bila samostalna odluka dječaka koji je u 15. godini znao gdje će da ode. Cijelog života je gradio samostalno igračku i kasnije trenersku karijeru. I postao jedno od najvećih imena, među 50 najboljih igrača Evrope. Bio je vrijedan, radan, a mnoge druge kvalitete dobio je u porodici – otkriva Bata u razgovoru za Srpskainfo.
Basket “Tri na tri”
Jedan je od pravih misionara koji neprekidno radi na unapređivanju ove igre na prostorima Srbije i regiona. Godine 1998. smo bili prvaci svijeta u Parizu u basketu “Tri na tri” sa MVP igračem Aleksandrom Šubarom. Danas je to olimpijski sport u kome je Srbija unazad 10-ak godina osvojila 6 svjetskih i 5 evropskih titula.
– Basket „Tri na tri“ je izmišljen u Americi, kao i košarka uostalom. Vilijam Vajland, misionar Crvenog krsta, donio je u Beograd, prije tačno 100 godina, prvu košarkašku loptu, koš i naučio ljude pravilima igre. U školi “Kralj Petar Prvi” postavljen je prvi koš, a tamošnje jako uporište sokolskog društva prihvatilo je košarku kao veliki izazov. Iz Beograda košarka se preko sokolskih društava prosto razgranala po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Basket je uvijek bio prisutan kao igra, koja se igra na samo jednom košu. Tri na tri je igra koja se igrala uglavnom na poljani, napolju. U okviru manifestacije Trofej Beograda 1996. godine uveli smo turnir „Tri na tri“. Ja sam napravio čitav sistem ovog takmičenja, pa sam krenuo na turneju po bivšoj Jugoslaviji. Nosili smo koševe kamionima, propagirali ovu igru maksimalno. To je bila praktično ulična košarka. FIBA je od toga napravila poseban sport Basket 3×3. Dvije godine kasnije mi smo u basketu „Tri na tri“ dobili svjetske šampione. Bili smo na svjetskim šampionatima u Budimpešti, Milanu i Parizu. I danas smo u tom sportu neprikosnoveni, što pokazuju i naša učešća na Olimpijskim igrama. Na prošlim smo bili srebrni. Strahinja Stojačić je proglašen za najboljeg „tri na tri“ basketaša na svijetu. Imamo čak četiri naša igrača među top 10 u svijetu. Mi smo trenutno svjetska velesila u basketu „tri na tri“, koji je kao sport sve popularniji. Moja trenutna misija se sastoji u tome što pokušavam da uz pomoć sponzora napravim 100 potpuno opremljenih terena za Basket „Tri na tri“ u školama širom Srbije. u neadekvatnim salama po modelu arhitekte Zorana Stojačića – dodaje Đorđević.
Humanitarne aktivnosti
On se, uz obavezan rad za egzistenciju, istovremeno uvijek bavio volonterskim humanitarnim aktivnostima. Sve vantrenersko-nastavničke djelatnosti bile su posvećene društvenom radu. Njegova misija sa organizacijom “Živimo zdravije” je da vrati ljude prirodi i sportu. Zbog neaktivnosti mladi ljudi postaju gojazni i sa raznim deformacijama. Isti je slučaj i sa starijima.
– Akcija „3na3“ vraća djecu pod koševe. Želja mi je da se tereni za basket na otvorenom urade u mnogim parkovima, kako bi košarku igrali i stariji ljudi rekreativci. Fizička aktivnost je preduslov zdravlja, a to je tema još jedne moje misije koja se zove „Živimo zdravije“. Organizacija „Živimo zdravije“ pokušava da svim silama privuče mlade ljude sportu i da ih otrgne od fizičke neaktivnosti, koju uzrokuju video igrice, društvene mreže i drugo. Prema istraživanjima, djeca do 16 godina provode veliki dio vremena za kompjuterom ili igrajući igrice na mobilnom telefonu. Zbog toga veliki dio njih postaje gojazan. Isti je slučaj i sa starijima. Vratiti ljude prirodi, da igraju košarku, da makar šetaju, da provode manje vremena pored kompjutera ili televizora, to je naš cilj i misija. Moramo zbog svoje djece i svog naroda uspjeti u tome. Važno je za sve ljude da se bave fizičkim vježbama, osmišljenim kretanjem, sportskim i rekreativnim djelatnostima. Uz to potrebno je pravilno se hraniti i duhovnost podići na mnogo viši nivo – kaže na kraju razgovora za Srpskainfo Bata Đorđević.
Srpskinfo
