Bolna ispovijest Arijane Mihajlović: Siniša mi nedostaje kao vazduh

Siniša se hrabro borio sa najtežim protivnikom do samog kraja, ali je nakon nešto više od tri godine borbe preminuo prošlog decembra.

Godina je prošla, ali ne i bol.

„U početku je bilo užasno. Osjećala sam ga u kući, svuda… Tada sam odlučila da živim, da ne klonem. Nikolas, najmlađi sin, vidio bi me samu i pitao kada ću da izađem. Onda sam se okružila prijateljima, trudila sam se da me ne vide tužnu. Moji osmjesi bili su usiljeni. Sa Sinišom u srcu. On će uvijek biti tu, sve dok me bude. Naći ću ga ponovo…“, rekla je Arijana u velikom intervjuu za italijanski magazim „Či“.

Naišla je na negativne komentare, a objasnila je kako je reagovala na njih.

„Neki su me vidjeli kako pijem aperitiv, bilo je i onih koji su me osuđivali zato što sam se na određeni način obukla… Ali, ne hodaju u mojim cipelama. Sudite mi, nije me briga. Imam brata koji je patio od depresije, razumijete? I sama sam rizikovala da upadnem u takvo stanje. Ne mogu, nisam mogla, ne bi trebalo… Moramo da počnemo ispočetka, Siniša bi to želio. Ali nedostaje, kao vazduh“, poručila je i dodala:

„Provela sam skoro četiri godine po bolnicama. Moj muž imao je dvije transplantacije koštane srži i radovao se svakom testu koji je dobro prošao. Gledala sam kako se ljudi bore da produže svoj život… Jedno je pričati o bolu, drugo je doživljavati ga. Nedjelju dana prije nego što je umro moj suprug je pretrčao deset kilometara, a ja treba da se slomim i padnem u depresiju? Ne! Siniša je bio rođeni borac, hrabro se držao do posljednjeg trenutka. Izgubio je samo posljednju rundu, baš onda kada smo se svi ponadali da je dobio meč i da će sve biti dobro. Porodica je bila uz njega, nisu se odvajali, doživio je da postane deda…

Siniša je imao velike planove za nastavak trenerske karijere.

„Nastavljam da živim za svoju djecu. Otkrić́u vam nešto: Siniša je organizovao život do kraja. Planirao je da posjeti Antonija Kontea i Roberta de Zerbija u Londonu kako bi razmijenili iskustva o fudbalu i trenerskim tehnikama, ali, nažalost, nije uspio“.

Na pitanje novinara da li ju je neko razočarao kada je izgubila ljubav svog života Arijana je poručila sljedeće.

„Imala sam sreće: niko me nije iznevjerio. U početku sam se zatvorila, nisam govorila ni sa kim… Samo je porodica bila tu. Čitala sam šta mi ljudi pišu po društvenim mrežama, a piše se svašta. Nažalost, ne možeš ništa da uradiš povodom toga. Mi smo kao one lutke matrjoške. Svi se zaustavljaju na prvom sloju, ali ne ulaze unutra, ne znaju šta se zapravo dešava. Prvi mjeseci bili su strašni. Onda sam stavila oklop“.

I djeca su se teško nosila sa gubitkom oca.

„Viki je najstarija, ali i najkrhkija, što je možda paradoksalno. Osjećala je posebnu ljubav prema ocu. Umije da kaže: „Nikada neću naći dečka kao što je tata“. Virdžinija je postala majka, udala se za dugogodišnjeg izabranika, on je fudbaler, igra u Đenovi, pronašli su svoj put. Dušan je moj zaštitnik, postao je kao njegov otac: oblači se isto, jer su iste visine, a boksom se oslobađa pritiska. Nikolas je najmlađi, mezimac. Ipak, patnja je tu, u svima nama“.

Odmore su najčešće provodili u vili u Porto Červu, na Sardiniji. Ljeta 2023. godine je sve bilo drugačije.

„Tužno, melanholično ljeto. Na Sardiniju smo stigli u drugoj polovini juna. Kada sam otvorila vrata kuće, ugledala sam njegove cipele, kombinezon, odjeću… Zastala sam, kao da mi je neko udario šamar. U kući još miriše cigara koju je pušio na terasi. Ponekad bi tu popio i grapu (rakija od grožđa). U ljetnjem periodu uvijek smo razvijali strategiju kretanja na osnovu toga gdje bi Siniša radio. Sada su promjene prvi put izostale. Sve to „prvi put“ nosi neku bol. Osjetila sam njegovo prisustvo, kao da sjedi na krevetu pored mene… Njegovo tijelo koje me štiti, kao da je zaista tu“,  rekla je Arijana Mihajlović, prenosi Kurir.