Možda vam na pomen Franja Punčeca neće ništa pasti na pamet, ali je zapravo on čovjek koji je proslavio Jugoslaviju u tenisu prije rata. Da se možda nije dogodio Drugi svjetski rat tadašnja Kraljevina Jugoslavija bi imala jednog od najboljih tenisera svijeta. Ovo je njegova priča.
Franjo Punčec je rođen 22. novembra 1913. u Čakovcu, a od malih nogu pokazivao izuzetan talenat za ovaj sport. Njegov uspon ka svjetskoj slavi počeo je kada je 1931. godine postao juniorski šampion Jugoslavije, što je bila samo uvertira u ono što će uslijediti.
Iako su u to vrijeme nedostajali organizovani sistemi rangiranja kao što je ATP lista danas, Punčec je svojim uspjesima na terenu privukao pažnju mnogih.
Iz malog mjesta u današnjoj Hrvatskoj, uspio je da se popne do trećeg mjesta na svjetskoj teniskoj sceni. Ova činjenica ostala je zabilježena jedino u arhivama čuvenog časopisa “Sport” iz Ciriha, koji ga je označio kao prvoplasiranog Evropljanina.
Ali, iznad svega, Franjo Punčec će ostati upamćen po svojoj strasti prema tenisu. Često je sebe nazivao “robom tenisa”, isticao je da mu ništa drugo nije donosilo toliko zadovoljstva kao ova igra.
Njegove zlatne godine obuhvataju tri polufinala na grend slem turnirima, što je bio izuzetan uspjeh za tadašnje jugoslovenske teniske standarde.
Prvi put je do polufinala stigao na Rolan Garosu 1938. godine, gdje je poražen od Roderika Menzela iz Čehoslovačke. Kasnije iste godine, na Vimbldonu, sreo se u polufinalu sa slavnim Donom Budgeom, gdje je takođe doživio poraz.
Zbog Tita je pobjegao iz države
Franjo Punčec nije dijelio mišljenje sa tadašnjim komunističkim režimom koji je predvodio Josip Broz Tito, a rezultat svega bio je njegov beg uz države već 1947. godine kada je zauvijek napustio Jugoslaviju. Prvo je otišao u Egipat, u glavni grad Kairo, da bi potom kao trener radio u dalekoj Južnoj Africi, gdje je u Johanesburgu proveo ostatak života sve do 5. januara 1985. godine kada je umro u 72. godini života.
Godinu dana kasnije, na Vimbldonu je ponovio svoj uspjeh, ali je tada poražen od Bobija Rigsa. U istoj sezoni, osvojio je turnire u Sao Paulu, Monte Karlu, Mentonu, San Remu, Briselu, kao i prvenstva Japana i Indije.
Takođe je zapažen njegov trijumf nad Bromovičem u Bostonu. Međutim, najviše se pamti po onome što je govorio o sebi.
– Ja se nisam nikad naročito nervirao! Trema meni nije bila poznata. Istina, nepravda sudija mogla me nakratko izbaciti iz koncentracije, ali ne zadugo. Obično sam poslije takvih nepravdi igrao iz inata s dvostruko većom voljom za pobjedom. Jutarnji kondicioni trening nisam propuštao ni za živu glavu. Za vrijeme turnira za ručak nisam jeo meso da ne budem žedan tokom meča. I još nešto, vježbao sam u najdebljem puloveru i to uvijek poslije ručka kad sunce najjače pripeče. Teško je bilo, znoj je curio potocima, ali mi je zato bilo lakše na mečevima – govorio je on.
Na mastersu u Italiji je stekao dragocjeno iskustvo, a osvojio je i titule u Indiji 1935. godine, trijumfujući u Madrasu i Pundžabu.
Naredne godine, 1937, postigao je izuzetan uspjeh osvajanjem najprestižnijeg turnira u Parizu, van okvira Rolan Garosa, te stigao do polufinala turnira u Napulju.
Godinu dana kasnije podigao je trofej u Monte Karlu, a takođe je trijumfovao na Međunarodnom takmičenju Skandinavije iste godine.
– Gledajući stalno sam učio. Imao sam cijelu sobu oblijepljenu slikama velikih igrača Tildena, Košea, a najviše me oduševljavao Lakost. Svaku njegovu fotografiju sam nastojao nabaviti. Trenirao sam pet, šest dana u nedjelji i osvojio prvi turnir 1932. godine – govorio je.
Punčec je nastupao za Dejvis kup reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije od 1933. do 1946. godine. Kako se situacija menjala, tako se i on prilagođavao.
U tom vrtlogu promjena koje je donosio Drugi svjetski rat, prešao je u Teniski savez Hrvatske, predstavljajući svoju novu domovinu sa istom strašću kao i prethodnu.
Posljednji put je nosio boje Jugoslavije na terenu protiv Mađarske, prije nego što je doneta odluka da će ubuduće predstavljati Hrvatsku.
Tokom tih turbulentnih godina, radio je u parfimeriji u Čakovcu, ali su se u njegovoj glavi rađale nove ideje. Razmišljao je o promjeni državljanstva, razmatrajući opcije za takmičenje pod drugom zastavom.
Odluka o braku sa Zorom 1943. godine nije samo označila novo poglavlje u njegovom ličnom životu, već je i postavila temelje za budućnost koja će uskoro doći.
Suočen sa političkim promjenama i neslaganjem sa tadašnjim komunističkim režimom čiji predvodnik je bio Josip Broz Tito, već 1947. godine napustio je Jugoslaviju. Njegov put vodio je preko Kaira do Johanesburga, gdje je pronašao novo zvanje kao teniski trener.
Dalje, u Južnoafričkoj Republici, sa suprugom je osnovao porodicu i dobio troje dece: Viktora, Silvije i Franka, koji je poput svog oca, ostavio traga u svetu tenisa, posebno na Rolan Garosu 1983. godine i zauzimanjem visokog 179. mjesta na planetarnoj rang-listi.
Iako je ime Punčeca gotovo izblijedelo iz sjećanja mnogih, njegovo naslijeđe živi kroz klub koji nosi njegovo ime u rodnom Čakovcu. Njegov izuzetan učinak u Dejvis kupu, sa 62 odigrane utakmice i 33 pobede u singlu, i devet u dublu, nije zaboravljen. Na mnogim listama, kao što je lista Top 10 najboljih sportista Hrvatske u 20. vijeku, Punčec je zauvijek zapisan kao legendarni teniser.
Srpskainfo
