Ovo u intervjuu za Srpskainfo kaže Viktor Nuždić, vršilac dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Ova institucija nedavno je, inače, objavila publikaciju pod nazivom: “Atlas zločina nad Srbima tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata”, a u kojoj su dokumentovana brojna zlodjela bošnjačkih i hrvatskih snaga u proteklom ratu.
– Ako uzmemo u obzir samo podatke o stradanju Srba tokom 1992. godine, koje smo prezentovali u „Atlasu zločina“, potpuno je jasno da ne stoje uporne višedecenijske tvrdnje o tome da su zločini nad Srbima tek sporadični incidenti, nesistemski i neplanski, a da su za većinu odgovorni „juke“, „cace“ i oni predratni kriminalci, te njima slični – kaže Nuždić.
S kojim ciljem i namjerom je objavljen “Atlas zločina”?
Prije svega, jedan od načina njegovanja kulture pamćenja je izrada niza stručnih studija, monografija i publikacija, uz sakupljanje i arhiviranje dokumentacije. Bilo da je riječ o vlastitim istraživanjima, ili u slučajevima kada smo izdavači djela koja tretiraju teme iz proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata, smatramo da će budućim generacijama biti od velikog značaja da imaju neku polaznu osnovu za eventualna dodatna istraživanja i razumijevanje onoga što se dešavalo. Riječ je o materijalu koji se oslanja isključivo na argumente i činjenice, na izjave učesnika događaja, ali i na postojeću dokumentaciju kojom, nažalost, nisu željeli da se bave pravosudne institucije.
Da li je u planu objavljivanje nastavka “Atlasa”?
U narednom periodu bavićemo se i drugim ratnim godinama, tako da ćemo pokušati da obradimo većinu ratnih zločina koji su počinjeni nad srpskim civilima i pripadnicima Vojske Republike Srpske tokom rata u BiH.
Iako su ratni sukobi završeni prije skoro tri decenije, djeluje da je napravljen minimalan pomak u razumijevanju i pomirenju među narodima u BiH kad su u pitanju ratne teme. Štaviše, te teme su i dalje, skoro svakodnevno, prisutne u javnosti?
Ratne teme će biti u fokusu javnosti i onda kada, uslovno rečeno, postignemo minimum konsenzusa oko definisanja tragičnog sukoba devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije što je, podsjetiću, dejtonska definicija, ali i onda kada porodice srpskih žrtava dobiju satisfakciju u smislu objektivnih presuda pred nadležnim sudovima. Naravno, u ovom slučaju, bićemo bliži jedni drugima u smislu razumijevanja događaja u proteklom ratu, a samim tim i prihvatanju da nijedna od suprostavljenih strana u sukobu nema pravo da osporava činjenice i argumente, odnosno da ih interpretira na način navođenja vode na vlastiti mlin.
Vjerujete li da će porodice srpskih žrtava ikad doći do satisfakcije o kojoj pričate, s obzirom na protok vremena od počinjenih zločina? Osim toga, pred pravosudnim institucijama BiH za zločine su u u najvećem broju bili osuđivani Srbi.
Radeći svih ovih godina u Centru, imali smo često priliku da čujemo porodice srpskih žrtava koje smatraju da Bošnjaci, iako to ružno zvuči, polažu pravo na ekskluzivitet žrtve. Nažalost, slika odaslata neposredno pred, tokom, ali i poslije rata, za koju su, između ostalih, uveliko „zaslužni“ pojedini međunarodni predstavnici, dovela je do potpuno iskrivljene slike o ratnim događajima. Krajnji cilj svega što radimo u Centru je da, između ostalog, pokušamo da stanemo u kraj prekrajanju istorijskih činjenica i da istinu, pogotovo o proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu, prezentujemo objektivno i argumentovano.
Mnogi smatraju da je jedan od najdrastičnijih primjera nekažnjivosti zločina nad Srbima ono što se od 1992. do 1995. događalo u Podrinju?
Svojevremeno smo u Centru radili publikaciju „Hronologija ugašenih ognjišta“, koja se odnosi na stradanje Srba u Srednjem Podrinju. Jednom rječju, stravično! Ako navedem samo podatak da je u periodu između maja 1992. i januara 1993. godine izvršeno više od 60 napada na srpska sela srebreničkog kraja, u kojima je stradalo troje ili više Srba, a da su napadi izvođeni gotovo svaki peti dan, jasna je namjera pripadnika 28. divizije takozvane Armije BiH da u potpunosti od Srba „očiste“ ovo područje. Ono što je, takođe, specifičnost napada i ubistava je da su brojni izvedeni na velike hrišćanske praznike. Žalosno je što stradanje Srba u Srednjem Podrinju ni do danas nije dobilo zasluženi sudski epilog, a potpuno sramotna i poražavajuća „presuda“ Haškog tribunala Naseru Oriću od dvije godine, kao i oslobađajuća presuda koju mu je velikodušno izrekao Sud BiH.
Da li se zbog takvih primjera uopšte može govoriti o zadovoljenju pravde za sve žrtve proteklog rata?
Svjesni smo da u sveopštem poimanju rata u BiH, ali i na području BiH suđenja za ratne zločine odražavaju i odnos prema žrtvi i zločincu u nesrećnom ratu devedesetih godina prošlog vijeka. U takvoj atmosferi i odnosima koji vladaju u BiH, teško je govoriti o pravdi. Ali, to ne znači da ćemo odustati. Da smo to uradili, bilo da je riječ o Ministarstvu unutrašnjih poslova Srpske ili Republičkom centru, ne bi bilo ni postojećih optužnica, a ni presuda. Moram podsjetiti da se stradanjem Srba u Srednjem Podrinju bavila i Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine što je, na neki način, pomoglo da se, barem malo, u svjetskoj javnosti čuje i druga strana priče. Takođe, Centar je pomogao u snimanju filma „Zločin bez kazne – stradanje Srba u srednjem Podrinju“, autorke Slađane Zarić u produkciji Radio-televizije Srbije, tako da je ova tema nešto od čega nećemo odustati ni u narednom periodu.
Kakva je uopšte vaša saradnja s pravosudnim institucijama na nivou BiH, kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina nad Srbima?
Iskoristiću i ovu priliku i kazati da je Centar servis svim nadležnim institucijama i da u skladu s tim odgovaramo na sve upite i zahtjeve za dostavljanje dokumentacije, ukoliko je posjedujemo. Prethodnih godina bilo je primjera korektne komunikacije sa, kako sam već napomenuo, postupajućim tužiocima koji su željeli da rade svoj posao onako kako to nalažu pravila struke. Ne znam da li više ponavljati, ali dosadašnjim radom pravosudnih institucija na nivou BiH, kad je riječ o procesuiranju zločina nad Srbima, ne možemo biti zadovoljni.
Na šta konkretno mislite?
U brojnim slučajevima, i kada konačno dođe do osuđujuće presude, riječ je o minornim kaznama za počinioce. Važno je reći i to da u brojnim slučajevima kvalifikacije djela, takođe, nisu primjerene, a da se procesi iz razloga koji ponekad vrijeđaju i zdrav razum, odugovlače u nedogled.
Djeluje da proces protiv Atifa Dudakovića nije ni blizu kraja, iako je još prije 17 godina protiv njega podnijeta krivična prijava za zločine nad Srbima, ali i Bošnjacima?
Zaista je nedopustivo da sudski proces protiv Dudakovića traje ovoliko dugo, tako da postoji osnovani razlog za sumnju da se namjerno oteže s donošenjem presude. Podsjećam i da je zbog pandemije korona virusa suđenje Dudakoviću bilo obustavljeno skoro dvije godine, dok su u isto vrijeme sva ostala suđenja išla svojim tokom. Cijeli taj proces, inače, prate brojne kontroverze. Dovoljno se sjetiti i toga kako je prije desetak godina Atifu Dudakoviću bilo dozvoljeno da uđe u arhiv Ministarstva odbrane BiH i nesmetano vršlja po ratnoj dokumentaciji!? Sama ta činjenica govori u prilog tome da je mnogo stvari neregularno. Međutim, nećemo odustati od vjere u neke pozitivne ishode, odnosno osuđujuće presude za visokorangirane komandante takozvane Armije BiH, jer sve suprotno od toga neće doprinijeti istinskom zadovoljenju pravde, istini o ratnim događajima, a ponajmanje satisfakciji porodicama žrtava. Zato ću se opet vratiti na “Atlas” koji je, u neku ruku, odgovor pravosudnim institucijama na nivou BiH na odsustvo volje i želje da nepristrasno rade svoj posao. Naravno, izuzimajući ovdje profesionalce koji žele da ga rade časno i u skladu sa pravilima struke. Nažalost, vremena je sve manje jer umiru svjedoci, među živima više nisu ni neki od počinioca zločina, pa se stiče utisak da se brojni procesi odugovlače upravo s namjerom da brojne istine umru zajedno s njima.
Prethodnih godina mnoge kontroverze pratile su rad i Instituta za nestala lica BiH, a predstavnici srpskih žrtava otvoreno su prozivali čelnike Instituta da rade isključivo u interesu samo jedne, bošnjačke strane?
Traženje nestalih lica, makar kada je riječ o posmrtnim ostacima Srba, stalo je neposredno nakon formiranja Instituta za nestala lica BiH. Bez obzira na brojne pokušaje uspostavljanja korektne i konkretne saradnje, molbi za sastanak i razgovore, epilog je razočaravajući. Umjesto nadasve humanog karaktera, proces traženja nestalih je potpuno ispolitizovan, opet s jednom jedinom svrhom: da se na njemu gradi karakter rata. To je stav porodica nestalih iz Republike Srpske, koje su izgubile svaku nadu da će im se pružiti prilika da posmrtne ostatke svojih srodnika dostojno sahrane i oplaču. U svakom slučaju, mi ćemo podržati svaku njihovu inicijativu i prijedlog, jer su oni najpozvaniji da kažu šta uraditi da se pronađe većina posmrtnih ostataka stradalih u proteklom ratu.
