Slažu se u razgovoru za Blic Stefan Bogdanović (35) iz Beograda i Nenad Jurić iz Subotice koji su šest mjeseci služili vojsku 2007. godine.
Bogdanović pripada jednoj od posljednjih generacija regruta za koju je služenje vojske bilo obavezno prije nego što je Vlada Srbije 15. decembra 2010. godine donijela odluku o obustavi obaveze služenja vojnog roka. Bez obzira na to, odlučio je da dobrovoljno obuče maslinasto-zelenu uniformu.
– Završio sam srednju školu, operisao krajnike i pošto nisam znao šta da radim dobrovoljno sam se prijavio za vojsku. Sjećam se da još nisam bio u procesu regrutacije, ali sam sve završio za tri dana i ljekarske preglede i psiho-fizičke testove pa su mi dali pješadijski rod i poslali u Centar za obuku Sombor – navodi Bogdanović koji je krenuo u vojsku čim je napunio 18 godina.
Međutim, kako kaže, zbog ograničenja vida odmah je dobio promjenu roda vojske.
– Na testiranju nisam mogao da vidim brojeve u mozaiku pa recimo ne bih mogao da čitam topografsku kartu zbog čega sam dobio premještaj u Pančevo i i pripao rodu vezista pri izviđačima. Prvi dan je bio najkomplikovaniji jer juriš komplet uniformu, gaće, čarape, košulju, čizme, cipele… Sjećam se da sam dobio čizme još iz doba SFRJ što nije tako loše jer su bile razgažene iako me je kuvana guma na peti malo nažuljala – objašnjava Bogdanović.
“Od hrane je bio najbolji doručak”
Naš sagovornik opisuje prve dana vojske kao veoma intenzivne.
Stefan Bogdanović se dobrovoljno prijavio za služenje vojnog roka 2007. godine
– Prvih dana zadužili smo pušku, upoznavali smo se sa vojskom i činovima, kako da pozdravimo koga, kako da marširamo, šta je strojev korak. Ujutru smo spremali krevet, uveče čistili toalet i prostorije, pomagali smo i u kuhinji, servirali hranu, prali sudove. Od hrane je bio najbolji doručak jer si imao peciva, viršle, jaja, kačkavalj… Između ručka i večere smo imali takozvanu marinadu ili užinu koja je podrazumevala uglavnom voće i slatkiše – objašnjava Bogdanović i dodaje da je u vojsci prvi put video da se služi “kupus sa makaronama”.
Zakletva je uslijedila poslije 15 dana vojske.
– Sjećam se da sam bio prva četa, prvi vod i prvo odjeljenje. Broj vojnika je bila vojna tajna u kasarni, ali nas bilo pedesetak u česti, 30 u vodu, a 15 u odjeljenju. Poslije zakletve imaš dva dana slobodnog vikenda, a onda sam dobio premještaj u Gornji Milanovac na specijalističku obuku za vezistu. Učili smo slijepo kucanje, Morzeovu azbuku i svim drugim vidovima komunikacije u vojsci. Naravno, pored te imali smo i fizičku obuku, išli smo čak i na poljoprivredne radove, uređivali kasarnu – kaže Bogdanović.
“U prva tri mjeseca imao sam dva gađanja i naučio sam da bacam bombu”
Uporedo s tim konstantno teče priprema za “gađanje”.
Bogdanović kaže da je u prva tri mjeseca imao dva gađanja
– U prva tri mjeseca sam imao dva gađanja na vatrenoj liniji iz ležećeg položaja. Sjećam se da je gađanje veoma bučno jer pored tebe još pedesetak vojnika puca, a nemaš čepove za uši.Svako ispaljuje okvir od 10 do 15 metaka u metu i poslije dobijaš ocjene od jedan do pet. U prva tri mjeseca konstantno vježbaš rasklapanje, sklapanje i čišćenje puške. S tim što smo se, ipak, više družili s metlom nego puškom – smatra naš sagovornik.
Kako kaže, 75 dana vojske sasvim je dovoljno da se nauči i bacanje bombe.
– Išli smo na poligon na kome pored tebe uvijek stoji starješina. Sjećam se da mi je bio problem zato što sam ljevoruk pa sam morao da praktično ukrstim ruke kako bi desnom rukom izvadio otvarač koji je s lijeve strane bombe. Kad baciš bombu moraš da legneš, a starješina te drži za takozvane oprtače ili tregere jer te prirodni nagon tera da ustaneš i pogledaš da li je eksplodirala bomba. U slučaju da ispustiš bombu starješina je tu da je gurne u kanal pored kako ne bi došlo do nesreće – navodi Bogdanović i dodaje da je u vojsci učio teorijski i kako se koristi ručni bacač.
“Naučio sam da poštujem hijerarhiju”
Poslije svega, smatra da mu je služenje vojske koristilo.
– Naučio sam, prije svega, da funkcionišem u grupi i da poštujem hijerarhiju i starijeg od sebe. U tim godinama misliš da ako si fizički jači mora svako da te sluša pa čak i onaj na višoj poziciji, a naravno nije tako – zaključuje Bogdanović.
Služio vojsku u Kraljevu, išao bi ponovo šest mjeseci besplatno
Iste godine kada je Bogdanović služio vojsku, uniformu je obukao i Nenad Jurić iz Subotice. Šest mjeseci je bio u jedinici Protiv vazdušne odbrane (PVO) u Kraljevu kao nišandžija na „boforsu“ topu koji je oborio 1999. „nevidljivi“ F-117A..
Bio je martovska klasa i u Vojnom odsjeku su ga pitali da li želi da služi redovni vojni rok ili civilni vojni rok. Nije imao dilemu.
Nenad Jurić iz Subotice bi služio ponovo vojsku šest mjeseci
– Dobio sam poziv i javio se na regrutaciju u Bačku Topolu, a poslije je stigao poziv za Beograd, da se javim u kasarnu u Jakovu, u kojoj je bio PVO sistem, „bofors“ i „neve“. Pošto se po prvi put formirala jedinica „bofors“ u Srbiji, jedna je služila u Novom Sadu, čuvali su nebo Vojvodine, a druga je bila u Kraljevu i čuvala je Srbiju, dok je raketni sistem „neve“ čuvao Beograd. U Jakovu smo zadužili borbenu opremu i naoružanje. Poslali su me poslije nekoliko dana u Kraljevo, u kasarnu „Jarčujak“. Prva tri mjeseca smo imali obuku, a naredna tri mjeseca sam bio kuvar. Obuke su onda bile stroge i teške – kaže Nenad Jurić.
“Za ručak 200 grama pasulja, malo salate i kriška hleba”
Prema njegovim rečima, doručak je bio slab, hrana je bila izmjerena po gramaži, koliko je bilo potrebno za jednog vojnika. Dobijali su dvije ili tri viršle, jedan „Zdenka“ sir, tri kriške hljeba i šolju čaja. Za ručak smo imali kuvano jelo. Dok sam služio obuku, recimo, bio je pasulj oko 200 gr, malo salate i koju krišku hljeba. Za marendu su bile napolitanke, a za večeru čorbe, paradajz čorba, varivo grašak ili sutlijaš. Vojska je bila siromašna tada i nosili smo stare uniforme, bilo je i pokidanih uniformi. U Kraljevu su sobe i kreveti bili loši. Krevetnina pokidana, ćebad stara. U sobi je bila jedna četa, nas oko 24 – kaže Jurić.
U hodniku su držali naoružanje i čizme. U učionici su imali časove za vrijeme obuke, u njoj su ih upoznavali sa vježbama i šta ih čeka sledeći dan. Tu je bila čajna kuhinja i u njoj televizor.
“Kupatila su bila u katastrofalnom stanju poslije bombardovanja”
Na kasarnu u kojoj je bio je 1999. palo jako puno bombi i izbombardovan je bio i vešeraj. Ništa nije bilo sanirano i sve je bilo u lošem stanju.
– Kupatila su bila u katastrofalnom stanju. Nije bilo tople vode, a imali smo pravo da se kupamo jednom nedjeljno, četvrtkom. Kupali smo se i vodom iz cisterni, iz kamiona. Poslije tromjesečne obuke su me stavili u logistiku i prebačen sam da radim kao kuvar u kuhinji. Bilo je dva kuvara i pet pomoćnika i mi smo pripremali obroke za oko 900 ljudi. I firme su nam donirale hranu, ali vojska je bila jako siromašna. Imali su mogućnost da nam daju platu do 600 dinara mjesečno – kaže za Blic Nenad Jurić.
“Dva sata na obuci, a slijedeća dva požarni”
Prije rada u kuhinji, išao je na stražu, imao je požarstva svaka dva sata, odnosno, dva sata je bio na obuci, a sljedeća dva je bio požarni, i tako sedam dana u kontinuitetu. U tom periodu nije ni spavao, zaboravio je šta znači odmoriti se.
Na pitanje šta mu je bilo najteže kaže da je najteže bilo buđenje, a najljepše što je „stekao velike prijatelje i drugove“.
– Izašli smo iz kasarne zdraviji, kulturniji, pedantniji. Znao se red. Lijepo je bilo družiti se, zabaviti se i raditi. U početku je djelovalo da nema kraja tom periodu, ali kada je došao kraj svima je bilo žao i svi smo rekli ako bi se ponovo služio vojni rok da bi se rado vratili ponovo na šest mjeseci u istu jedinicu. Kao neko ko je dobrovoljno bio u vojsci, svakoj muškoj osobi bi rekao da učini isto. U vojsci se nauči mnogo, stekne se poštovanje prema starijima, postane se razumniji…Srećan sam što sam imao mogućnost da odslužim vojni rok. Ako bi me zvali, odslužio bih ponovo šest mjeseci, besplatno – kaže sagovornik Blica.
(Blic)
