Predsjednik iz inata

Predsjedik SDS Milan Miličević je da bez obzira na sve probleme i iskušenja, pa i lične dileme, najavio da ostaje kao „predsjednik iz inata“.

„Bilo je teških momenta, velikih dilema, ali sada je proradio inat”, rekao je Miličević.

Oni koji ga podržavaju će vjerovatno taj inat tumačiti kao suprotstavljanje pritiscima vlasti i sudskom progonu kojem je izložen, a neki drugi koji ga ne podržavaju kao odluku da ostane na čelu stranke, bez obzira na kritike unutar nje kojima je bio izložen paralelno ovom procesu. Izvjesno je da u situaciji sudskog progona, kojeg on naziva političkim, Miličevićevi oponenti unutar stranke gube povoljan momenat za bilo kakve promjene u SDS, jer je sada u javnosti predstavljen žrtvom i svaka ozbiljnija kritika ili udar na nega bi bili protumačeni kao podrška režimu.  Iako je limitirajući faktor i vrijeme, jer se približavaju izbori 2026., a konsolidacija stranke i njeno organizaciono podizanje, kako je to najavio jedan od nezadovoljnih član Glavnog odbora SDS i načelnik Istočne Ilidže Marinko Božović, nešto je što se ne može obaviti za kratko vrijeme.

A opet oni koji u SDS vide važan politički faktor koji treba da bude pokertač procesa promjena u Srpskoj, od Miličevića očekuju rezultate i širinu, a ne inat i uskogrudost. Jer inat djeluje kao refleks sujete i tvrdoglavosti, a ne kao sposobnost kritičkog prosuđivanja i preispitivanja sopstvenih slabosti. Posebno ako ste okruženi osobama koje u vama vide mučenika kojeg bi trebalo kanonizovati (!?) i koji vam iz sopstvenih interesa povlađuju u svemu, pokrivajući se nekom bolesnom empatijom.

“Mislio sam ranije da bi trebalo da se iz svega povučem, da sve pustim kraju i da se u ovim nekim zrelim godinama bavim samo svojim poslom. I vjerovatno nikome više ne bih bio mnogo zanimljiv. Međutim, sada je proradilo nešto drugo, nešto osim inata koji je svojstven nama Srbima. Pojavila se jedna ogromna odgovornost prema velikom broju ljudi koji su iskazali strašno pozitivne i velike emocije”, kazao je Miličević.

Pod pretpostavkom da je prva tvrdnja iskrena, što je u politici i stranačkom životu rijedak slučaj, postavlja se pitanje da li Miličević ima odgovornost ne samo prema svojim „lojalistima“ i onima koji bi ga kanonizovali, nego i prema onima koji su od njega očekivali daleko više, a koji su se nezadovoljni stanjem i odnosima unutar nje pasivizirali, kako je to formulisao Božović. Do sada tu vrstu odgovornosti nije pokazao. I, ako već ima ambiciju da nastavi svoju političku borbu, a izvjesno je da ima, onda bi mu bilo krajnje vrijeme da se okrene ovim drugim, a da kritike koje dolaze na njegov račun shvati kao nešto konstruktivno, jer ne bore se svi za pozicije i za vlast. Nekima je dovoljno i da imaju za koga da glasaju, jer su nezadovoljni stanjem u društvu. A ti su u većini. Njima ne treba predsjednik iz inata.

ISTOK