Slavlje u Čajniču: Defileom maturanata obilježen završetak školovanja (FOTO)

Matura. Kažu ispit zrelosti. Naravno da nije. Nikad nije bila nikad neće biti. Kome treba taj pritisak. Mladim svakako da ne. Ionako žive u svijetu punom prevelikim očekivanja i smanjenih prilika. Matura je prosto njihov dan. Prilika da se lijepo obuku, i zajedno provesele prije nego stvarno dođu ispiti zrelosti. Znate već koji su i kako to ide.

Danas je njihov dan. Danas je njihovo veče. Generacija momaka i djevojaka rođenih 2004 godine večeras je prošetala ulicama Čajniča. Mladi, lijepi, naoko bezbrižni.

Na žalost nisu svi tu. Fali Sanja Pljevaljčić, njihova Sanja. Život i zdravlje su iznenada odlučili da Sanja propusti maturu. Ali vratiće se ona ako Bog da, još jača i bolja.

Maturanti su uljepšali ulice ovog oronulog grada. Učinili ga živim kao što je to nekada bio.

„Završavamo još jedno poglavnje u životima. 2004. generacija se odjavljuje. Osjećanja su mi pomiješana. Koliko sam srećna toliko i tužna. Prolaze mi slike našeg druženja, odrastanja, školovanja, smijeha, ponekad i svađa.

Ne mogu da vjerujem da je već toliko godina prošlo, za mene smo jos uvijek ona mala djeca koja još uvijek vjeruje u čuda i neki bolji svijet. U glavi će mi zauvijek odzvanjati rečenica : „Kasnim , nemoj da me zapiše!“ Mojim drugarima želim svu sreću u daljem školovanju i životu.“, kaže nam divna Natalija Janjić, jedna od onih koja je obilježila školovanje svoje generacije pravim primjerom učenja, ponašanja, angažovanja.

Ognjen Šarac kaže: „Prešli smo u taj svijet odraslih i na samom početku je potrebno napraviti dobar izbor. Planiram da idem na fakultet samim tim više neću biti svakodnevno u svom gradu što mi je žao. Ali treba na sve gledati sa vedrije strane i na kraju svakog kraja je početak pa tako i sada.“

„Stigli smo do kraja još jednog poglavlja u našim životima. Kao što bi mnogi rekli, ovo je najljepši period u životu i da ćemo često poželjeti da se vratimo u isti. Tokom ove četiri godine naučili smo mnogo, ne samo ono što smo učili iz knjiga već i mnogo važnije lekcije, šta je život, šta su prijatelji i kako da budemo, prije svega, dobri ljudi.“, Aleksandra Tanasković ističe zaista bitne stvari.

Aleksej Prijović kratko kaže: „Osjećam se srećno i zadovoljno što završavam svoje srednjoškolsko obrazovanje sa dobrim uspjehom. Ali sam pomalo tužan zato što se rastajem sa svojim društvom iz razreda.“

Magda Milkanović govori o osjećanjima: Kao što kažu svi moji drugari, osjećanja su jaka. Žal i sjeta zbog rastanka, radost i uzbuđenja zbog izazova koji se nalaze pred svima nama. Iza sebe ostavljamo jedan divan dio života, a ispred vidimo budućnost ka kojoj krećemo pomalo nesigurnim, ali hrabrim korakom. Pozdrav za sve moje divne drugove, nek nas sve sreća prati.“

„Došao je kraj jedne važne epohe u našim životima, koji je ujedno i novi početak. Žao mi je što iza sebe ostavljam jedan od vjerovatno najljepših perioda u mom životu, ali se radujem budućnosti i izazovima i uspjesima koje ona nosi. Tokom ovih 13 godina školovanja smo nesumnjivo stvorili i stekli mnogo uspomena i iskustava – i dobrih i loših. Vjerujem da ćemo se u budućnosti sjećati samo onih lijepih.“, dodaje Marija Vilaret.

„Drago mi je što završavam školu, ali mi je žao jer se rastajem od drugova. Sad svi idu na svoju stranu neko na fakultet neko na posao I nećemo se viđati redovno, ali oni ostaju u srcu bez obzira gdje god bili. Školske dane ću pamtiti po nezaboravnim iskustvima I prijateljima. Želim da se zahvalim profesorima jer su me trpili 4 godine I želim svima sreću u daljem životu. „iskreno zbori Dejan Starovlah, dečko koji je nekada trenirao čak 3 sporta.

Milica Šijaković mudro dodaje: „Svaki rastanak je težak i tužan. Ali to je priča života i odrastanja. Idemo dalje svako svojim putem. Svako bira san koji će sanjati. Želim svima da ostvare svoje snove. I da se opet sretnemo za deset godina kao odrasli zreli i ostvareni ljudi.“

„Život ide dalje. Ostaju uspomene i slijede novi izazovi. Stvaranje novih uspomena i svega što budućnost nosi sa sobom. Nadam se da ćemo biti i dalje drugari kada se sretnemo negdje daleko od Čajniča, da ćemo zauvijek pamtiti jedni druge i ovaj divni dio života koji je sada završen.“ govori nam Ilija Kovačević.

Za kraj tu je i Luka Živković, đak generacije, dečko koji obećava, ali i dečko koji hrabro bira ono što srce želi, a ne ono što drugi očekuju od njega. On kaže: „Prije svega bih želio da se zahvalim svojim prijateljima i profesorima, koji su mi uljepšali ove četiri godine života. Mišljenja sam da i nije neki naročit uspjeh biti đak generacije u ovako malom mjestu, s obzirom na mali broj učenika. Ne žalim pretjerano zbog kraja školovanja, više sam fokusiran na nova iskustva koja me čekaju. Svoje obrazovanje ću nastaviti na teološkom fakultetu.“

Djeco srećno. Život je pred vama, budućnost vam pripada. Svijet je vaš da ga spasite od svih nas koji smo ga uništili. Ali bez pritiska.

ISTOK