Na prevaru, preko noći, Turci su upali u srpski logor i ubili Vukašina i Uglješu. Vojska je pokušala da se spase bježeći preko rijeke Marice, ali ih je sustigla sultanova vojska i većinu pobila. Turci su to mesto nazvali Srb Sindigi, što znači srpska pogibija.
Vukašin je imao sina Marka, kasnije poznatog kao mitski junak Kraljević Marko. Mladi Marko nije mogao da se nametne kao kralj u sukobljenoj srpskoj vlasteli, a istoričari smatraju da je Vukašin kojim slučajem ostao živ da bi uz Markovu pomoć Srbi odbranili svoje carstvo. Marko je stoga postao turski vazal.
Sultan Murat je vodio blagu politiku među srpskim porobljenim narodom, nije dirao vjeru, smanjio je poreze. Lukavo i brižljivo je planirao svaki korak i dalje osvajanje srpske teritorije. Veliki otpor pružao im je knez Lazar, kao i bosanski kralj Tvrtko. Car Murat je brižljivo planirao finalni obračun sa moćnom srpskom vojskom. Ponudio je Lazaru da i on bude vazal, poput grčkog cara Jovana Paleologa, te da preda velike srpske teritorije na Kosovu bez borbe. Lazar je stoga morao da pozove sve srpske vojskovođe da se ujedine i da krenu u boj na Kosovo. Od tada je poznata njegova čuvena kletva razjedinjenim srpskim velikašima.
Tvrtko je poslao Lazaru kao pomoć vojsku na čelu s Vlatkom Hranićem. Lazar je poslao kao pregovarača vojvodu Ivana Kosančića, koji je znao turski jezik, da pokuša da zaustavi moćnog sultana koji od Plovdiva krenu ka Srbiji sa svojom ogromnom vojskom. Preneo je sultanu poruku da Srbi za njih imaju samo oštre mačeve. To je bio uvod u mitski Kosovski boj 1389. godine. Lazaru se pridružio i Vuk Branković sa svojom vojskom.
Sva ova dešavanja pretopljena su u mit kroz žive narodne pjesme koje je kasnije sakupio Vuk Karadžić, slušajući slijepe guslare. Budući da je sultan Murat poveo najmanje tri puta veću vojsku, Vlatko Hranić je predložio da se primjeni taktika Aleksandra Makedonskog, da jedna oklopna konjica prodre do samog sultana i da ga ubije. Obezglavljena velika vojska bi tako trebala da izgubi bitku.
Bitka je održana u blizini Prištine, na obali rijeke Lab. Na čelu jedne od oklopnih jedinica Srba bio je Miloš Obilić. Cjelokupni opis ove bitke koja se dogodila na Vidovdan poznat je kako istoričarima, tako i mnogim ljubiteljima epske poezije.
U tom momentu Srbi su čuvali hrišćanske bedeme Evrope od islamskih zavojevača. U sudaru dvije moćne vojske dogodilo se ono što su srpski velikaši planirali. Miloš Obilić je sa dijelom oklopnika prošao sve do sultana Murata i pokosio ga mačem “bijelim kao mlijeko”. Turci su ga potom skinuli sa konja i ubili. Kada je Muratov sin Bajazit saznao da mu je otac poginuo, pozvao je vojsku na povlačenje. Oba krila vojske već su opkolili srpski vojnici, pa je turska vojska odstupala kao obezglavljena. Knez Lazar nije dalje gonio Bajazita, već je ostao na poljani da se pobrine o ranjenicima. Tri sata kasnije srpska vojska se povukla.
Neki od vojskovođa su poslali glasnike da sve izvijeste o velikoj srpskoj pobjedi. Bajazit se sa dijelom vojske vratio i u blizini crkve Samodreža pronašao kneza Lazara okruženog malim brojem vitezova. Bajazitovi vojnici su ubili Lazara. Neobično u svjetskoj istoriji je to što su pobjednici otišli sa bojišta, a poraženi se na njega vratili.
Bitka na Kosovu je tako oslabila moć srpske vojske, koju su u sljedećem periodu lako osvojili turski zavojevači. Mitologija srpskog naroda imala je najviše iskušenja za vrijeme famoznog boja na Kosovu. Srpski vladari, za koje se smatralo da su porijeklom zmajevi, izgubili su boj, a potisnuo ih je narod pod stigmom polumjeseca.
