Tamara Obrovac: Svrha umjetničkog djelovanja je stvoriti svijet izvan realnog

Riječ je o  jedinstvenom muzičkom putovanju Istrom i Mediteranom, kroz prizmu savremenog jazza, na koje će publiku povesti Uroš Rakovec na gitari i mandoli Žiga Golob na kontrabasu, Fausto Beccalossi na harmonici i Krunoslav Levačić na bubnjevima, predvođeni vokalom i autorkom Tamarom Obrovac.

Njegujući unikatan umjetnički izražaj njihovi nastupi su prožeti spontanošću, improvizacijama, slobodom, humorom i snažnom komunikativnošću, a Tamarin glas je jednako efektan u pjevanju tekstova kao i vokalizama, kada postaje dodatni instrument.

Više o predstojećem koncertu, saradnjama, te jazzu i istarskoj tradiciji kao inspiraciji umjetnica je detaljnije govorila u intervjuu za „Nezavisne“.

NN: Kakav repertoar pripremate za koncert u Sarajevu, hoće li publika imati priliku da čuje djela sa novog albuma čije se objavljivanje očekuje krajem ove ili početkom naredne godine?

OBROVAC: Da, veseli me što će sarajevska publika uz izbor skladbi sa naših dosadašnjih albuma imati prilike čuti i dio skladbi koje će se naći na novom albumu. Nove pjesme smo do sada odsvirali na svega nekoliko koncerata. Reakcije publike su jako dobre i nadamo se da će tako biti i u Narodnom pozorištu.

NN: „Transhistria“ je sastav sa kojim najčešće djelujete i sa kojim ste snimili najviše albuma. Šta nastupe sa ovim sastavom čini posebnim u odnosu na ostale i kako biste nam približili energiju i razumijevanje koje imate?

OBROVAC: Vrlo je teško govoriti o glazbi općenito, a posebno o toj takozvanoj kemiji koja se događa između nas… To su iracionalni parametri koje je riječima teško objasniti. Mi u ovoj formaciji sviramo već dvadesetak godina i već od samih početaka osluškujemo jedan drugoga i trenutno stvaramo glazbu. Cilj nam je zapravo prenijeti istinitost izvedbe glazbe u trenutku stvaranja, a za to je potrebna potpuna pripadnost glazbi. To je ono što dijelim sa svojim glazbenicima i ono što stvara tu zajedničku radost muziciranja, a vjerujem da je upravo to ono što publika dolazi vidjeti i osjetiti. Divno je kada se na koncertu stvori jedan drugi svijet izvan realnog, a to je uostalom, po mom mišljenju, i svrha svakog umjetničkog djelovanja.

NN: Jazz nas asocira na improvizaciju, dok tradiciju doživljavamo kao nešto dato i zadato. Koliko su tradicija i jazz kompatibilni pojmovi? Na koji način ih Vi sklapate i „mirite“, kako pristupate svom radu?

OBROVAC: Ja sam dijete jazza, te je tako za mene improvizacija iznimno bitna, ali sam se vrlo rano, na samim počecima karijere da tako kažem „umorila“ od takozvanog standardnog zvuka jazza i pristupa improvizaciji, te sam vrlo brzo počela tražiti svoj put kako u skladateljskom smislu, tako i u smislu pristupa improvizaciji, a to sam našla u duhu i dahu Istre, koje sam u formi specifične melodioznosti inkorporirala u strukturu jazz glazbe.

NN: Istarska tradicija je utkana u Vaše stvaralaštvo, a pjevate na više dijalekata slovenskog i romanskog porijekla, od kojih nekima prijeti izumiranje. Da li je jedan od načina očuvanja tradicije da joj se daje život u novom ruhu? Čime se Vi vodite, da li Vam je želja da sačuvate taj jezik, da li je jezik sredstvo koje može najbolje da prenese određenu emociju ili nešto treće?

OBROVAC: Za mene je i govor glazba, jer svaki dijalekt ima neku svoju melodioznost koja me u skladanju vodi u stvaranje različitih glazbenih melodija, to mi je u stvari najinteresantnije, a naravno da svako osuvremenjivanje tradicije, pa tako i glazbene dijalektalne, pomaže njenom očuvanju. Čak bih rekla da je u današnjem kontekstu osuvremenjivanje na neki način i nužno.

NN: Nastupali ste u skandinavskim zemljama, zatim Austriji, Italiji, Njemačkoj, Kini itd. Kako publika sa drugog govornog područja reaguje na Vaše stvaralaštvo, može li da razumije pjesmu iako ne razumije jezik?

OBROVAC: Glazba je metafizički jezik koji prodire bez obzira na verbalnu komponentu, a publika u principu reagira na emociju koju pjesma izazove, tako da je razumijevanje riječi svojevrsna „dodatna vrijednost“. Nastupali smo na mjestima gdje publika ne razumije riječi, a reakcije su bile sjajne… Uvijek se sjetim koncerta u crkvi u Ziegenu u Njemačkoj kada je njemačka publika na kraju koncerta zajedno s nama „zavijala na mjesec“, što je bila naša interna šala koju smo na kraju koncerta podijelili s publikom. Mislim da je daleko važniji segment komunikacije u glazbi neverbalne prirode.

NN: Aktivno radite i na stvaranju muzike za pozorište, a nedavno ste radili i za predstavu „Otac, Kći i Duh Sveti“ Kazališta „Kerempuh“. Koliko je rad na muzici za predstavu drugačiji od uobičajenog stvaranja i koliko je muzika značajan segment teatra?

OBROVAC: Dugo već radim kazališnu glazbu, a u teatru je važno da glazba funkcionira u kontekstu predstave, tj. da slijedi redateljsku ideju, stoga su za kompozitora vrlo važne smjernice koje dobije od redatelja, koji u stvari i oblikuje cjelokupni kontekst, pa tako i glazbeni. Zatim važno je da znam da li je glazbeni broj samostalan, npr. glazba promjene između činova, ili  je podloga preko koje glumci govore, ili je samo određena atmosfera, jer ti parametri uvjetuju skladateljski način rada. Koliko je glazba značajna za komad, varira od komada do komada, negdje je značajno zastupljena i „nosi“ predstavu, a negdje je važno da sasvim nenametljivo ne potcrtavajući doprinese atmosferi kao što je to u predstavi „Otac, Kći i Duh Sveti“ koju ste spomenuli. Kad radim svoje skladbe, onda na neki način osluškujem svoju nutrinu i svoju, da je tako nazovem, „unutrašnju istinu“ koju pretačem u glazbu. To je za mene jednostavno način funkcioniranja.

NN: Vaš album „Apoxyomenos recomposed“ je nominovan za nagradu „Porin“ u kategoriji najbolji world music album, a do sada je Vaš rad ovjenčan brojnim priznanjima. Kako gledate na nagrade, da li mogu biti značajne u nekom segmentu ili su samo slovo na papiru bez kojeg svakako postoji nešto što je kvalitetno i značajno?

OBROVAC: Da sažmem; nisam tužna kada nema nagrada, a naravno da mi je drago kada za svoj rad dobijem priznanje, pogotovo kada je od struke.

NN: „Turbofunk“ je pjesma koju ste prije više od 15 godina snimili sa Rambom Amadeusom, a čini se da je nekadašnju epidemiju turbo-folka zamijenila poplava nekih novih trep žanrova. Da li ste razmišljali da se osvrnete na današnje vrijeme kroz neku novu parodičnu pjesmu?

OBROVAC: Nisam još, ali nikad se ne zna…